Izvor: Zurnal.info

Piše: Branka Mrkić - Radević

Umro je Nazif Mujić iz Poljica. Svega je u tih 48 godina stalo – života u blatnjavom naselju, ali i blještavila festivala. Sreće zbog rođenja djece i muke da im osigura barem obrok na stolu. Otpada koji je skupljao po deponijama i srebrenih medvjeda koje je osvajao u Berlinu.

Iza Nazifa je ostalo četvero djece – najstarijoj djevojčici Šemsi je 12 godina, najmlađoj Mineli sedam mjeseci. Sandra ima 10 godina a Danis uskoro puni šest. Ostala je i Senada Alimanović – od koje je sve i krenulo, nakon što je izgubila trudnoću pa joj doktori nisu željeli pomoći jer nije imala novac.

SVAKO SVOJE PARE TRAŽI

Senada i Nazif vratili su se porodicom iz Njemačke dvije sedmice prije njegove smrti, nakon neugodnog iskustva tokom kojeg su završili i u zatvoru.

- Nije mi se prvo išlo za Berlin, ali odem radi Nazifa, imao je želju da vidi snahu svog sina iz prvog braka. Bili smo nekih par dana i kažu oni da idemo na azil. Kažem prvo, “ma neću ja azil, ova Njemačka više nije ko što je bila prije”.... nisam ja još tada znala da sam dužna te pare ubanske od prevoza. Nagomilale su se kamate na to i bilo je dvije hiljade eura. Kad smo predali papire, došla je policija, kaže: “Vi ste dužni pare, ili platite ili idite u zatvor.” Nisam imala te pare tako da je došao neki kombi po nas, stavilo nas u zatvor. Ovu su mi najmanju tada htjeli uzeti, mislila sam da ću se onesvijestiti.

Dug je platio Nazifov sin iz prvog braka, pa se porodica vratila u Poljice:

- Svak svoje pare traži, džaba  što su to djeca. Zvali su ga non stop da vrati pare, on je samo na to mislio, mislio.... u kući nema ništa, ljudima dužan, bolestan, uslove nikakve nije imao. On se meni ništa nije jadio da ga to boli, ali znao je on svoje.

Nazif je umro u kući, tokom noći, pred porodicom:

- Mislim da sam trebala iz istih stopa dobiti i ja taj isti moždani. Vjeruj mi, kažem ti ko sestri, lakše bi mi bilo da je umro u bolnici, nego kraj mene i djece.

Kratko vrijeme izgledalo je da će ipak i Mujićima krenuti nabolje. Senada se već vidjela u pristojnoj kući ili stanu, nije ni važno, samo da je izvan blatnjavih i hladnih Poljica:

- Nazif je uvijek meni pričao: “Eto, Senada, sad će nam Bog dati, biće bolje”. Pričali smo da ćemo izaći iz tog sela, da će djeca bolje da žive, da ne rastu u tim šumama. I ja sam se nadala da će biti bolje, da ćemo imati neku kućicu, kao što su nam i obećavali.... svašta sam nešto mislila, ali nikad ništa.

Ostatak teksta čitajte OVDJE

(Foto: Žurnal/ DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/rm)