kad te boli svaki dio tijela

Bolno oproštajno pismo Sergeja Trifunovića Nebojši Glogovcu: 'Zašto onog dana nisam sišao s motora i zagrlio te?!'

Nedjeljni magazin17.02.18, 17:38h

Bolno oproštajno pismo Sergeja Trifunovića Nebojši Glogovcu: 'Zašto onog dana nisam sišao s motora i zagrlio te?!'
I Nebojša i Sergej znali su da će upisati Akademiju

 

“Zavjesa se ne spušta, već diže. Ja ću te zvati na svaku predstavu koju budem igrao. A ti ako budeš slobodan i raspoložen, ako budeš mogao i htio, ti dođi. Kako se već budeš osjećao, bez presije. I da: zaista bih volio da me ti sačekaš tamo, kad dođe moj čas. Niko drugi. Prvo ti. Ako budeš mogao i htio naravno, bez presije. I znaš šta, Lobanja: srušićemo i to pravilo, dići ćemo ljestvicu: srešćemo se mlađi. Puno, puno mlađi”, stoji u pismu kojim se Sergej Trifunović pozdravio sa Nebojšom Glogovcem.

 

Sergej je pismo koje je objavio Nedeljnik, započeo pričom o prvom susretu sa Nebojšom na Akademiji dramskih umjetnosti, kad su polagali prijemni ispit, prenosi Cafe.

 

- U toj gomilici goluždravaca, tražeći tu srodnu dušu, odmah se povežem sa jednim čičkavim crnomanjastim likom iz Pančeva. Studirao psihologiju dvije godine, ćale mu je prota, majka iz Nevesinja, kao i moja porijeklom. Brz, duhovit, prešarmantan, sitne pronicljive okice koje nekako postanu nevidljive kad mu se cijelo lice razvuče u osmijeh, pa se one tako nevidljive smiješe - prisjetio se Sergej.

 

I Nebojša i Sergej znali su da će upisati Akademiju.

 

- Taj, čini mi se, također nema dilemu oko svog prijema u ovu ustanovu snova, i krije svoje čelično samopouzdanje da ne bi smetao tuđim strahovima. Divno, nisam sam. Prećutni sporazum o drugarstvu pada nekako odmah - napisao je Trifunović.

 

Kače rezultate prijemnog na oglasnu tablu.

 

- Nastaje stampedo. Za stolom ostajemo samo ja i moj novi prijatelj, stariji neke tri godine od mene. Pogledamo se i kažemo u isto vrijeme: “Završimo pljugu…” smijeh. Završavamo šmekerski lagano tih pet, šest dimova, pogledamo se opet, bacimo kosku i kažemo, opet u isto vrijeme: “Ajmo.” - ističe Sergej njihovu povezanost.

 

POČINJU PREDAVANJA

 

- Centralna ličnost naše devetočlane klase otkrivala je je sloj po sloj svoje zamamne ličnosti unedogled, kao da im nije bilo kraja i svaki je bio uzbudljiviji i misteriozniji od prethodnog. Pronicljivi i do srži bezobrazan karakter koji kad bi vam zalijepio dijagnozu ili presjek situacije, mogli biste samo da ućutite ili se iznesete iz prostorije - napisao je glumac.

 

- Srčani fajter koji bi bez problema mogao da se zaleti na njih 20. Beskompromisni glasnogovornik svake situacije koji bi vam odmah skresao istinu u lice i betonirao je tu i odmah. Imali ste pravo samo da se ljutite. Najduhovitiji i najinteligentniji lik koga ste ikad vidjeli, onaj pored koga su svi htjeli da budu, onaj pored koga se uvijek valjate po podu od smijeha i smijejete se sutradan forama od sinoć. Onaj pored koga se osjećate bitnijim i jačim - napisao je Sergej.

 

Sergej je Nebojšu nazvao “Zoran Radmilović našeg doba”.

 

- Nepotrebno je da kažem kako sam upijao svaki njegov gest u tim godinama, trudio se da uhvatim taj nevidljivi i nedokučivi način razmišljanja, učio od njega i vrlo svjesno ga imitirao. Imao sam priliku koju rijetko koji glumac na svijetu ima, da imam svog glumačkog idola tu pored sebe, na svojoj klasi”, piše Trifunović.

Pravo prijateljstvo.

 

- Kakvi nam god lični odnosi u datom momentu bili, čuvali smo se pred drugima i nismo dali na ovog drugog. To je valjda bezuslovna ljubav i poštovanje - ističe Sergej.

 

POSLJEDNJI SUSRET

- Poslednji slučajni susret prije samo nekoliko mjeseci, ispred Železničke stanice. Poslije mnogo godina vidim taj osmijeh, miran i sladak, onaj kad okice postanu nevidljive i cijelo lice se smiješi. Naravno, na kratkom putu do pozorišta, razmišljam o njemu. Pomislim odjednom kako sam htio da siđem sa motora i da ga zagrlim. Ajde, ne patetiši, srešćemo se - kazao je sebi Sergej.

 

NAKON SAZNANJA

 

- Ne znam šta sam sve osjetio posljednjih dana. U tom redu plača, smijeha i opet plača i smijeha, osjetio sam da sam ostao sam: Bilo mi je žao što se nismo zagrlili. Što nismo stigli da se ispričamo. Dan nakon što je otišao imao sam predstavu “Voz” u Zvezdara teatru. Živ nisam bio kako ću uspjeti da se uopšte dovučem do pozorišta. Pokušavam da se skupim, boli me svaki dio tijela, perem zube i odjednom ga osjetim pored sebe. Ne baš pored sebe, negdje malo iznad, u kupatilu. Okrenem se i kažem: “Aj sa mnom na predstavu!” Pristaje na keca sa onim osmijehom koji ozari cijelo lice i skuplja okice - pisao je Sergej Trifunović o jedinstvenom Nebojši Glogovcu.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook