Sabahudin Kulačić, otac sedmomjesečnog Arslana čija je patnja i borba za život prethodnih dana ujedinila Bosnu i Hercegovinu, za Dnevni avaz načinio je dnevnik u kome je opisao dramatične momente koje su on i njegova porodica proživjeli u posljednjih sedam dana.

Subota, 27. januar: Nada iz Turske  

Borba našeg Arslana traje od rođenja, svih sedam mjeseci. Preživio je i pobijedio jedan tumor, a sad mu se pojavio još veći. Otpisali su ga na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu i poslali nas kući. Nismo odustali, Udruženje „Mali ljudi velikog srca“ poslalo je njegove nalaze u Tursku, na poznati istanbulski „Acibadem“. Ima nade za moje dijete, kažu da tumor mogu smanjiti ili čak ubiti hemoterapijom. 

Znam da je Arslan borac i da je spreman da u Turskoj to i pokaže. No, odakle nam 133.300 eura, koliko će koštati liječenje, barem su nam tako naveli u predračunu. Ljudi pokreću akcije da se novac skupi. Čim se vijest pojavila u medijima, cijela BiH digla se na noge da spasi malog borca.

Nedjelja, 28. januar: Banke ne rade  

Banke danas ne rade. Toliko ljudi me zove da pita imamo li tih 12.000 eura da platimo avion. Ne mogu im ništa tačno reći, a potajno se nadam da ćemo uspjeti. Vidim na društvenim mreža ljudi prave akcije za moje dijete, prodaju slatkiše... Kafići u Zenici služe kafu za Arslana. Srce mi je kao planina. To je moja BiH, to je naš inat. Uključuju se i zemlje iz Evrope, Amerika, pomažu nam ljudi sa svih strana. Nemam pravu riječ da opišem zahvalnost.

Ponedjeljak, 29. januar: Uplatili smo novac  

Hvala Bogu, na računu ima dovoljno da možemo platiti medicinski avion. U osam ujutro sam već u banci, ne želim da kasnim jer je Turska dva sata ispred nas. Javljam da je uplaćen novac, a oni govore da treba i 28.000 eura, rata za prvu hemoterapiju. Šokiran sam, nisu mi ranije rekli za ovo, kako da nađem toliko novca. 

Dobrih ljudi ima. Pare smo skupili u rekordnom vremenu. Uplatio sam i to, kažu ujutro dolazi avion. Ljudi zovu sa svih strana, i znani i neznani, puno nam znači ta podrška. Borac je na Pedijatriji u Sarajevu. Čeka. Dan nikako da završi. Amira i ja se nadamo, ne smijemo razmišljati o očekivanjima. Samo da ga spasimo.

Utorak, 30. januar: Hitna operacija u Turskoj  

Budim se s mišlju kako pomoći svom djetetu. Sabiram utiske, cijela BiH i svijet su se digli na noge da spase moje dijete. Do neba im hvala. Arslan, ako Bog da, u 9 sati leti za Tursku. 

Na Sarajevskom aerodromu čekamo slijetanje medicinskog aviona iz Istanbula. Minute traju kao godine. Gledam Arslana kako mirno spava u vozilu Hitne pomoći. Molim Boga da sve prođe uredu, da mu olakša. Supruga Amira s njim putuje danas, a ja ću u petak. Izašao sam da vidim je li avion sletio. Uz nas je i „Avaz“, koji našu životnu priču i Arslanovu borbu prati od početka. 

Arslan i Amira su odletjeli put Turske. I moja duša je otišla s njima, a i sve molitve. Uslijedio je i prvi poziv. Opet šok. Arslan mora na hitnu operaciju. Amira mi govori kako su joj rekli: „Dijete vam umire u rukama, da ste nekoliko minuta kasnije došli, bilo bi kasno“. 

Prvi slobodan let je večeras u 20.20 sati. Planovi propadaju i ja večeras idem.

Operacija traje satima. Bože mili, budi mu na pomoći. Nama je dao neki sabur, uzdamo se u Njega. Polijećem za Istanbul, a moj Lav još je na operacionom stolu.

Nastavak dnevnika čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)