Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Jasmin Agić

Rijetko je koji intelektualac s prostora bviše Jugoslavije u svom spisateljskom i javnom djelovanju uspio spojiti elokventnu erudiciju i hrabrost istinskog društvenog kritičara kao što je to cijelog života činio Predrag Matvejević. Taj izuzetno rijetki spoj još je i zanimljiviji ako znamo da se ne događa toliko često da književnik golemog znanja i istančanog spisateljskog stila s toliko srčanosti stupa u ideološke polemike i političke bitke dovodeći tako u pitanje ne samo fizičku egzistenciju, što je Matvejević činio smjelo, nego izlažući nestanku komfor etabliranog naučnika i cijenjenog intelektualca.

Osim po ogromnom i izuzetno raznovrsnom djelu, učenosti univerzitetskog profesora, erudiciji poliglota i po tome što je bio vanserijski talentovan prevodilac, Matvejević će u južnoslavenskoj kulturi ostati zapamćen i kao intelektualac neobične smjelosti, vjerovatno najviše zbog jedinstvene, pa čak i nevjerovatne činjenice da je jedini intelektualac koji se javno suprotstavio i Titu u vrijeme njegove ljubopitljive samovolje i Franji Tuđmanu u vremenu njegove najveće političke moći.

Ne događa se toliko često da književnik golemog znanja i istančanog spisateljskog stila s toliko srčanosti stupa u ideološke polemike i političke bitke dovodeći tako u pitanje ne samo fizičku egzistenciju, što je Matvejević činio smjelo, nego izlažući nestanku komfor etabliranog naučnika i cijenjenog intelektualca

Takav odnos prema vlasti danas možda čudi i zbunjuje mnoge, a još više one koji ne shvataju iz kakvog je porodično-političkog miljea Matvejević ponikao i kakav je intelektualni habitus njegovao cijelog života.

Breme komunističke dogme

Kao dijete mostarskog sudije ruskog porijekla, Matvejević je, čini se, bio predodređen za velike literarne uspjehe, a studij francuskog jezika i književnosti činio se kao sasvim prirodan odabir za intelektualno profilisanje osobe koja je, pamteći očeve logoraške priče, nastojala pronaći vlastiti izraz slobode. Teško breme komunističke ideološke dogme Matvejević je nadomještao čitanjem provokativne francuske književnosti, a upoznavanje s egzistencijalističkim djelom Jean-Paula Sartrea pomoglo mu je da stvori vlastitu predstavu socijalizma, drugačiju od one boljševičke, koju je deklamovala Komunistička partija Jugoslavije.

Upravo će ga te slobodarske sklonosti i sklonost kritičkim opservacijama trajno udaljiti od jugoslavenske komunističke ideologije, koja se u godinama Matvejevićevog intelektualnog naukovanja zasnivala na brižljivom obožavanju ličnosti Josipa Broza Tita. Svjestan da je sloboda proizvod društvenih okolnosti mnogo više nego individualna potreba za rušenjem totalitarnih idola, Matvejević piše glasovito Pismo Titu, u kojem, na zgražanje kvaziintelektualne zajednice, a manirom velikih francuskih filozofa prosvjetitelja, od predsjednika države traži da se povuče sa svog mjesta i tako oslobodi sputavane društvene odnose.

Matvejević je, čini se, bio predodređen za velike literarne uspjehe, a studij francuskog jezika i književnosti činio se kao sasvim prirodan odabir za intelektualno profilisanje osobe koja je, pamteći očeve logoraške priče, nastojala pronaći vlastiti izraz slobode

Uslijedilo je ono što se jedino i moglo dogoditi i Matvejević biva ekskomuniciran iz kulturne i umjetničke zajednice, a stigmu, ili, bolje rečeno, žig neprijatelja zemlje nosit će sve do sloma socijalizma kao intelektualno breme i upozorenje drugima koji bi možda htjeli umisliti kako filozofsko obrazovanje daje čovjeku pravo da propituje temelje države.

Mnogo godina kasnije, kad je slučaj bio možda ne zaboravljen, ali u novim društvenim okolnostima sasvim izgledno nebitan, Matvejević je svjedočio da je, nehotično ili ne, saznao da je Tito primio i pročitao pismo riješen da posluša savjet mladog zagrebačkog romanista, ali su ga u namjeri da se povuče s državničke stolice i posveti pisanju memoara odgovorili Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić i Miroslav Krleža, svaki iz svojih razloga.

Iako nikad nije govorio o Krležinoj ulozi u slučaju, njegov sud mora da ga je bolio, jer je s Krležom gradio posebno prisan lični i intelektualni odnos. Matvejević je bio jedan od rijetkih koje je Krleža primao u svoj lični krug i s kojima je razgovarao o temama iz književnosti, historije i filozofije, a bjelodano je da je Matvejević pisca poznatog po teškoj naravi, zlobnom jeziku i netrpeljivosti prema prostacima i neobrazovnaim ljudima šarmirao širinom svog intelektualnog razumijevanja svijeta.

Jugoslavija će nestati u sukobu hrvatskog i srpskog nacionalizma, kako se Krleža pribojavao, a snage razuma, među kojima će biti i sam Matvejević, neće imati snage oduprijeti se probuđenom fašizmu

Taj će se odnos razviti u jednu vrstu ekermanske povezanosti i baš će Matvejević napisati možda najvredniju i najzanimljiviju knjigu razgovora s piscem, jednostavno naslovljenu Razgovori s Krležom. Ta je knjiga svjedočanstvo o ozlojeđenosti i razočarenju, bezgraničnom pesimizmu u vezi s budućnošću, koja će se, kako će vrijeme pokazati, razvijati kao da je slijedila najcrnje Krležine slutnje.

Jugoslavija će nestati u sukobu hrvatskog i srpskog nacionalizma, kako se Krleža pribojavao, a snage razuma, među kojima će biti i sam Matvejević, neće imati snage oduprijeti se probuđenom fašizmu.

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)