Turbofolk je bio soundtrack jedinstva i raspada Jugoslavije, navodi njemačka novinarka Sonja Vogel u svojoj knjizi „Turbofolk i raspad Jugoslavije“. Vogel za DW govori o vezi turbofolka i nacionalizma.

DW: Vaša knjiga se zove „Turbofolk i raspad Jugoslavije". Gdje Vi vidite vezu između turbofolka i raspada Jugoslavije? 

Vogel: Ja sam pokušala preispitati gdje je ta veza jer sam pri mojim prvim susretima sa bivšom Jugoslavijom bila veoma iznenađena s kolikim nacionalnim nabojem se govorilo o toj muzici koja je bila svuda prisutna. Ono što sam ja pokušala bilo je, tako reći, predstaviti istoriju te muzike i kako se o toj muzici govorilo od 70-ih godina i Jugoslavije, koja je u jednom momentu prosperirala. Potom, kroz istoriju 80-ih i 90-ih godina – vrijeme nacionalizma i građanskih ratova kada se turbofolk zapravo razvio - i do danas nakon tzv. demokratskih promjena u Srbiji kada imamo novi turbofolk, prikazati i istoriju raspada Jugoslavije.   

Mnogo se govorilo do sada o vezi između turbofolka i nacionalizma. Neki smatraju da ta veza itekako postoji, neki da su tvrdnje o tome potpuno pretjerane. Kakvo je Vaše mišljenje? 

Vjerujem da u debati o nacionalizmu turbofolk igra veliku ulogu. S druge strane i u debati o turbofolku nacionalizam igra jednu veliku ulogu. Vjerujem da se može reći da je ta veza toliko bliska jer je turbofolk, kao i sama riječ za tu posebnu vrstu muzike, nastao tek devedesetih. To znači u vrijeme nacionalizma i tih megazvijezda poput Cece (Svetlane Ražnatović – op. red.), koja je i udovica ratnog zločinca Arkana (Željko Ražnatović – op. red.).

Tu postoji direktna veza sa nacionalizmom, ali sama muzika nije politička. To je pop muzika sa mnogo utjecaja sa zapada, ali i sa mnogo utjecaja iz regionalnog folklora. Tekstovi su zapravo bez iznimke nepolitički. Oni su, sasvim u skladu sa primjerima sa Zapada, prije su to ljubavne priče, djelomice tragične ljubavne priče. No ono što turbofolk čini političkim jest ta veza sa devedestim i to kako se o njemu govori i to tako da se on stalno dovodi u vezu sa posebnim aspektima tih društvenih promjena, to znači da se o njemu govori da je obilježen srpskim nacionalizmom, da je kičast, da je pornografski itd.

Vi i u knjizi kažete da je turbofolk više od muzičkog žanra, da je on lifestyle, kultura sa vlastitom estetikom. O kakvoj estetici je riječ?

Ta estetika je dio tadašnjeg društvenog miljea i svega onoga što se dešavalo devedesetih godina. U tom trenutku više nije bilo jugoslovenskog društva sa diferenciranom, veoma zapadnom pop kulturom, već su društva bila odjednom jako obilježena granicama. Kada je riječ o estetici turbofolka to se prije svega pokazuje kroz sliku o rodnoj ulozi, dakle u estetici žena i muškaraca. Također u tome kako su oni predstavljeni u video spotovima, dakle kako same pjevačice izgledaju.

To je veoma seksualizirana slika žene, veoma stereotipizirano prikazane žene – dakle ekstremno duge noge, velike grudi, napumpane usne, ekstremno našminkane, duga, prava kosa. To je slika koja je doduše postojala, koja se ipak ekstremno razlikuje od slike žene u osamdesetim godinama koja je u Jugoslaviji ipak bila jasno otvorenija. 

Kompletan intervju čitajte OVDJE

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)