Izvor: Al Jazeera Balkans/ Autor: Nataša Gaon-Grujić

Kada sam prošle godine baš u ovo vrijeme pisala tekst o nama i koliko se Sarajevo podijelo za i protiv novogodišnjeg nastupa Dine Merlina, tekst sam završila sa rečenicom „A da nam sljedeće godine pjeva naš Čola“, nisam ni slutila da ćemo sa Čolom ući u 2018. godinu.

Čola je obilježio moje djetinjstvo. U to vrijeme emitovane su muzičke emisije u kojima je nastupao sa Lokicama. Čoli se nije moglo naći baš puno mana.

Lijep, savršenog glasa, dio sarajevske raje, šarmer... Ali, kada živiš na ovim prostorima, moraju ti barem nešto naći što ne valja, tada su, naročito muškarci, tvrdili kako Čola odlično pjeva, al' kako nikako ne zna plesati. Uglavnom, djeca su se odgajala kao po šablonu.

Nemoj da ti sad…

Znalo se tačno kada se peru zubi, kada je crtani film i kada se ide na spavanje. Nisu tada korišteni termini – hiperaktivno dijete, ali jesu roditelji znali reći: “Nemoj da ti sad' ustanem!“ To je, ujedno, značilo da ne možeš sa roditeljima pregovarati da ostaneš duže budan i da gledaš Čolu.

Moj brat i ja smo koristili veliko ogledalo u hodniku našeg stana koje je pružalo savršen odraz slike sa TV ekrana, znali smo da ćemo sutra u prostorijama kućnog savjeta, pjevati Čoline pjesme, a curice će biti Lokice. Sada znam da su moji roditelji znali da čučimo u hodniku, ali su nas puštali. Mi smo mislili da smo uspjeli nadmudriti roditelje, a roditelji su mislili da im, ipak, nije poljuljan autoritet.

A onda je došao pubertet, prvo bolno zaljubljivanje, pa je silna patnja slomljenog srca bila dodatno pojačana tako što sam cvilila uz neku tužnu ljubavnu pjemu. Imali smo gramofom i bilo je pravo umijeće gramofonsku iglu podesiti baš na tu tužnu pjesmu. Naravno slušao se Čola. Ne moram posebno pisati ni o tome kako sam sama sebi bila bitna što je Čola snimio pjesmu u kojoj se spominje jedna Nataša...

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)