Izvor: Azramag.ba

Razgovarala: Samila Ivković

Abdulah Sidran, bh. pjesnik, prozaist i filmski scenarist, kroz svoja kultna književna i filmska djela „Sarajevska zbirka“, „Otkup sirove kože“, „Oranje mora“, „Sjećaš li se Doli Bell“, „Kuduz“, „Otac na službenom putu“…, dao je nemjerljiv doprinos afirmaciji naše države, njenoj kulturnoj baštini i razvoju bh. kinematografije.

U 73. godini Sidran još piše i radi, a trenutno je najviše posvećen svojoj porodici, supruzi Sabiji i djeci. Povod za razgovor sa Sidranom nikad ne može biti samo jedan, i ne mora biti samo knjiga ili film. Ovoga puta nisam tražila povod. Željela sam sjediti u društvu i uživati u priči jednog vrsnog bh. intelektualca. Stare generacije se živo sjećaju, a mlađe će pamtiti putem snimljenih i arhiviranih videokaseta, filmske klasike koji su nastali prema Sidranovom scenariju. Oni koji čitaju, Sidranove knjige drže stalno blizu ruku, i na najvidljivijim policama svojih kućnih biblioteka.

Teško da će se na ovim prostorima iznjedriti jedan novi Kuduz ili Otac na službenom putu… Gleda li novija filmska otvarenja, i šta uopće misli o filmovima koji se snimaju posljednjih godina u svijetu, pitam ga.

 
– Meni godine i stanje organizam ne dopuštaju da sjedim dva sata na stolici, ni u najluksuznijem kinu. Ono što je važno, djeca mi dobave i gledam na kompjuteru. U tom smislu, o stanju u svjetskoj kinematografiji ne bih smio kazati da sam mjerodavan ozbiljno govoriti. Poznata su mi lica i tematika, ali da to gledam sladostrasno kao nekada, ne smijem lagati, ne gledam. Domaću kinematografiju gledam, jer moram. Savjest bi me pekla kada bih je ignorisao. Ne želim nikada o njoj govoriti negativno, jer su okolnosti u našem društvu takve da bi bh. režiseru filma trebalo dati Oscara za samo činjenicu da je uspio snimiti film. Kako je on sakupio 10 miliona, ako mu je država dala 150 hiljada? Sretan je onaj režiser-paćenik koji za dvije-tri godine uspije sklopiti tzv. konstrukciju finansiranja, pa ući u realizaciju filma.

Kakva je današnja publika, kakvi su joj ukusi, bilo da je riječ o filmu ili književnim djelima?

– U senzibilitetu publike su se dogodile neke promjene, ono čemu se neko danas smije, mene ostavlja ravnodušnim. Razlike se najviše očituju u poimanju humora. Ja upravo zbog toga nisam više ni važan, ni upotrebljiv scenarist. Ono što bih ja napravio kao smiješno, tome se ova djeca ne bi smijala. Njima bi to bilo naivno, oni se rađaju s fakultetima, s jezicima, s crnjakom kao humornim idealnom – dok ja crnjak ne podnosim niti on za mene uopće može biti duhovit.

Imali ste priliku da određene periode života provedete u različitim bh. gradovima. Kakva je Vama BiH?

– Kad bi vas neko padobranom izbacio u čaršije poput Gradačca, Srebrenika, Tešnja…, ne biste ni znali da ste u BiH. Sve su kuće nove, svježe okrečene, voćnjaci uredni… Mislili biste da ste možda u nekom dijelu Italije. Prođite kroz zapadnu BiH, pomislili biste da ste Armstrong što je sletio na površinu mjeseca – nigdje ništa. BiH u tom smislu nije jedna, stanje u svim dijelovima nije isto.

Ostatak intervjua čitajte OVDJE

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)