Izvor: Krug.rs

U stanu u centru Beograda, u kojem je nekada živio Ivo Andrić, vrijeme je stalo sredinom sedamdesetih godina, kada je pisac iz njega izašao posljednji put. Godinama sam željela da vidim taj prostor u zgradi na današnjem Andrićevom vijencu sa brojem osam (tik pored zgrade Predsedništva u Beogradu), koji je poslije piščeve smrti pretvoren u muzej, ali sam sebi želju ispunila tek minulog ljeta.

„Čim neko nešto voli i za nešto se veže — misao neku, predmet ili živo ljudsko biće — on daje nešto od sebe i spreman je da daje i gubi još više, bez mjere i računa, sa istom onom nagonskom bezobzirnošću i stihijskom žestinom sa kojom se ljudi bacaju na sticanje i grabež. I to je do sada jedini poznati način kako jedan čovjek može da daje drugim ljudima ili stvarima oko sebe i ono što ne mora i onda kad ne mora. Tako to što se zove ljubav stvara jedno nepregledno i nerazumljivo knjigovodstvo međusobnih davanja i primanja, sa astronomskom računicom u kojoj je sve nejasno, ali čiji je krajnji zbir kratak, jasan i razumljiv.“

Čim sam kročila u ulazni hol nekadašnjeg stana Ive Andrića, znala sam da mi je ovaj njegov, davno pročitan i zapamćen citat, došao u misli zato što sam Andrićevo djelo i sama počela da volim, čini mi se, još onda kada sam naučila da čitam. Ili, možda, tek kada sam ono što je pisao mogla da razumijem. U svakom slučaju, duh čovjeka koji je pisao kako “onaj ko je dugog vijeka, nadživi sve, pa i svoje zasluge“, još je tamo. Spomen-muzej našeg jedinog nobelovca u sastavu je Muzeja grada Beograda, a održava ga Zadužbina Ive Andrića. 

Ivo Andrić savršeno je govorio njemači i francuski jezik, što mu je omogućilo da mnoga djela na tim jezicima čita u originalu. Zanimljivo je, a mnogi ne znaju - Andrić je mogao da čita i da razumije djela na još nekoliko evropskih jezika, među kojima su italijanski, španski, engleski, bugarski, rumunski, ruski... 

Andrić je do 1958. godine živio u beogradskoj Prizrenskoj ulici, a u stanu (nekada na adresi Proleterskih brigada 2a, a sada Andrićev venac 8) pisac je živio od 1958. godine, nakon vjenčanja sa Milicom Babić, sve do svoje smrti 13. marta 1975. godine.

Muzej je otvoren godinu dana nakon što je preminuo. Kustoskinja nas upoznaje sa rasporedom stana koji se sastoji iz četiri cjeline: ulazni hol, salon i Andrićeva radna soba su autentični, a nekadašnje dvije spavaće sobe preuređene su u izložbeni prostor. Pred kraj svog života, znajući da će stan najvjerovatnije biti pretvoren u muzej, Andrić je, u želji da ono najličnije ne bude izloženo javnosti, tražio da spavaće sobe budu preuređene. Na tom mjestu nalazi se stalna postavka sa raznovrsnim eksponatima koji ilustruju Andrićev životni put. Tu su njegove fotografije, indeksi, pasoši, plakete, diplome, Nobelova plaketa i medalja, Vukova nagrada, počasni doktorati, ali i neki piščevi lični predmeti, kao i originalni rukopisi pisanih djela, Andrićeva pisma, izdanja njegovih knjiga na raznim jezicima.

Andrićeva lična biblioteka popisana je 1976. godine. Ona se najvećim dijelom nalazi u radnom kabinetu i ima registrovanih oko 4.500 knjiga. U toku je i veliki posao prenošenja Andrićevih marginalija i pribeleški u elektronsku formu, pa će, kada taj posao bude završen, zahvaljujući toj bazi podataka biti moguće i pretraživanje po pojmovima koji zanimaju poštovaoce Andrićevog lika i djela.

U RADNU SOBU GOSTI – NISU MOGLI

Ivo Andrić savršeno je govorio njemači i francuski jezik, što mu je omogućilo da mnoga djela na tim jezicima čita u originalu. Zanimljivo je, a mnogi ne znaju - Andrić je mogao da čita i da razumije djela na još nekoliko evropskih jezika, među kojima su italijanski, španski, engleski, bugarski, rumunski, ruski... 

Na zidu se nalazi portret (rad slikara Milenka Šerbana) Andrićeve supruge – Milice Babić. On je okačen tek nakon piščeve smrti, jer Andrić, za života, nije dozvoljavao kačenje ličnih portreta i izlaganje fotografija. Jednostavno, to je smatrao neukusnim...

Na policama vidim Sabrana djela Getea na njemačkom jeziku i Balzaka na francuskom, tu su i, u luksuznom kožnom povezu i odličnom izdanju, djela Vuka Stefanovića Karadžića i narodne književnosti, čuvena Prosvetina edicija, Biblioteka velikih romana, veliki broj naslova iz oblasti istorije i istorije umjetnosti, tomovi enciklopedija.

Dnevna soba u potpunosti je autentična kao u Andrićevo vrijeme, čak je i razmještaj namještaja isti, saznajemo od kustoskinje, a na zidu se nalazi portret (rad slikara Milenka Šerbana) Andrićeve supruge – Milice Babić. On je okačen tek nakon piščeve smrti, jer Andrić, za života, nije dozvoljavao kačenje ličnih portreta i izlaganje fotografija. Jednostavno, to je smatrao neukusnim...

Nastavak teksta i brojne nepoznate ili manje poznate detalje iz života ovog velikog pisca i nobelovca, kao i  fotografije nekadašnjeg Andrićevog stana pogledajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)