Hrvatska nije nikoga napala, Hrvatska nije bila agresor u BiH, izjavila je jučer predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

Iako je Žalbeno vijeće Haškog tribunla pravosnažno potvrdilo postojanje “udruženog zločinačkog poduhvata” i “međunarodni oružani sukob” s učešćem jedinica HV-a, predsjednica susjedne zemlja presudu, jednostavno, ne priznaje, prenosi bh. informativni servis INS.

Ako već ne priznaje presudu sudije Carmela Agiusa, koji je pravosnažno oslobodio generala Antu Gotovinu, onda bi, ipak, morala da prihvati ono što su za povijest ostavili veterani jedinica od kojih je neke Grabar-Kitarović visoko odlikovala ili bila pokrovitelj njihovih godišnjica.

Jedan od takvih argumenata donosi Monografija 7. gardijske brigade – “Puma”.

Ova brigada Hrvatske vojske ustrojena je 23. decembra 1992. godine u kasarni “Ivan V. Drašković” u Varaždinu. Za prvog zapovjednika brigade bio je postavljen dotadašnji zapovjednik 5. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Ivan Korade.

Tokom rata 7. gardijska brigada, sastavljena uglavnom od stanovnika sjeverno-zapadne Hrvatske, etablirala se kao najuspješnija postrojba HV-a.

U Monografiji potvrđuju da su boravili na području Gornjeg Vakufa-Uskoplja krajem 1993. godine i to po, kako navode, posebnoj zapovijedi načelnika GS OS Hrvatske vojske (u to vrijeme Janko Bobetko, op.a.) i posebnoj zapovijedi ZP Split.

“Jedna ojačana bojna sastavljena od pripadnika 7. gbr odlazi, i to čak u dva navrata, na posebnu zadaću kao ispomoć HVO-u sa zonom odgovornosti na uskopaljskom bojištu u BiH”, piše u Monografiji 7. gbr, te se dalje ističe:

“Dodijeljena zona odgovornosti nalazila se na području operativne grupe Buna, a za vrijeme izvršavanja ove zadaće pripadnici 7. gbr stavljeni su pod zapovjedništvo ZP-a Tomislavgrad. Izdvojeno zapovijedano mjesto (IZM) 7. gbr nalazilo se u Prozoru. Od 10. do 17. prosinca 1993. godine 108 pripadnika 7. gbr na tom je području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine držalo je položaje kod sela Ždrimci u općini Uskoplje, gdje su oslobodili Rastić kosu. U drugom navratu, od 31. prosinca 1993. godine, na izvršenje zadaće na uskopaljskom bojištu odlaze pripadnici ojačanje 3. pješadijske bojne 7. gardijske brigade na temelju zapovjednika ZP-a Split”, navedeno je u Monografiji.

U srednjoj Bosni su, tvrde, ostali do 26. januara 1994. godine, kada je izvršena smjena ljudstva 7. gbr angažiranog u BiH, i to između 2. pb. i 3 pb.

Snage koje su se povukle s ratišta u BiH upućene su u matičnu kasarnu “Ivan V. Drašković” u Varaždinu.

“Preostali pripadnici “Puma” na teritoriju HR HB, njih sveukupno 187, vraća se u svoje matične baze 4. veljače 1994. godine, čime su s tog područja BiH povućeni sve snage 7. gbr”, objašnjeno je u Monografiji.

Zanimljivo, “Pume”, kao regularna jedinca HV-a, navode da je 2. siječnja 1994. godine na slanje vojnih postrojbi iz Hrvatske, kakvi su i sami, a koje su poslane kao ispomoć HVO i bosanskim Hrvatima, reagirao i predsjednik RBiH Alija Izetbegović, koji je u otvorenom pismu upućenom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu ustvrdio “da je Armija RBiH jedina legalna vojna organizacija na tlu BiH”.

Za vrijeme ovog zadatka na uskopaljskom ratištu poginula su četvorica pripadnika 7. gbr: Željko Jakuš i Alen Klopotan iz 2 pb., Samir Karhiman iz 1 pb. i Tomslav Krajnik iz Topničko-raketnog divizijuna (TRD).

“Klopotan umro 3. siječnja 1994. u splitskoj bolnici jer su ga radi naše doktorice držale na aparatima. Doktorica mu je bila zaručnica. A drugi je Samir Kahirman, 28. prosinca 1993. Uglavnom svi su nastradali iz gluposti jer su se na tom brdu “slikali” i tukli po muslimanima. Došlo skoro cijelo zapovjedništvo gore da gleda, ali muslimani našli jednu granatu i “zviz” među njih. Samir je bio tamo jer mu je to bio položaj, ostali ne”, opisao je pogibiju boraca HV-a jedan njihov saborac.

Dan prije pogibije fotografirali su se na Pidrišu kod Gornjeg Vakufa pored VBR-a kojim su gađali položaje Armije RBiH.

(INS, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)