Diplomirao je na tri fakulteta, bio je pripadnik triju vojski, bio je vlasnik brojnih poduzeća i nekretnina koje je kasnije prenio na članove obitelji...

Umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske rođen je 2. januara 1945. u Čapljini, Bosna i Hercegovina. Nadimak mu je bio Brada. Njegov otac Mirko bio je pripadnik sigurnosnih policijskih struktura bivše SFRJ nakon Drugog svjetskog rata, piše Večernji.hr.

Slobodan Praljak je gimnaziju pohađao u Širokom Brijegu. Šest godina je bio u istom razredu s kasnijim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Dvije-tri godine sjedili su u istoj klupi.

Studirao je u Zagrebu. Elektrotehniku je diplomirao 1970., filozofiju i sociologiju 1971. a sljedeće godine završio je i Akademiju za kazalište i film. Radio je najprije kao kazališni redatelj, a kasnije je, među ostalim, snimio televizijsku seriju „Blesan i tulipan“, dokumentarni film „Smrt psa“ te film „Povratak Katarine Kožul“.

Početkom devedesetih postaje sekretar Hrvatske demokratske stranke (HDS) iz koje se u proljeće 1991. ispisao. Kako piše Večernji list, kao dobrovoljac 3. septembra 1991. odlazi u Sunju, gdje kasnije postaje zapovjednikom obrane tog mjesta nedaleko od Siska.

Od 24. jula do 8. novembra 1993. bio je zapovjednik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Iz tog razdoblja datira vijest da je u Prozoru stao na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim prema Uskoplju nakon što su crte obrane počele popuštati.

Večernji list u nastavku teksta navodi:

"Kada je u Čitluku bio zaustavljen humanitarni konvoj za istočni Mostar, Praljak je postupio slično.

Pripisuje mu se odgovornost za rušenje Starog mosta u Mostaru, iako je dan ranije smijenjen s dužnosti zapovjednika HVO-a. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksploziva postavljenog na lijevoj obali Neretve na kojoj je bila Armija BiH. U nepravomoćnoj presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata stoji da je Stari most bio legitiman vojni cilj jer se njime koristila Armija BiH.

Praljak je kasnije objasnio kako je s mjesta zapovjednika HVO-a otišao na vlastiti zahtjev. Međutim, prema izvješću Hrvatske izvještajne službe (HIS) iz 1993. (Nacional) Praljak, čiji je Glavni stožer imao sjedište u Posušju,  zapravo je otišao zbog pritiska  Mladena Naletilića Tute".

Unatoč svemu tome, piše Večernji, Praljak je 2002. bio svjedok obrane u procesu protiv Naletilića pred Haaškim sudom. Tvrdio je da Tuta nije imao zapovjednih ovlasti.

Haaški sud je optužnicu protiv Praljka i ostale petorice čelnika Herceg-Bosne objavio 2004. U optužnici se tvrdilo da su s vodstvom Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te njihovo odvajanje od BiH i priključenje Hrvatskoj u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Zajedno s drugima otišao je u Haag 2006. a nepravomoćnom presudom od 29. maja 2013. osuđen je na 20 godina zatvora.

Večernji list dalje navodi da je tokom suđenja Praljak, uz pomoć svojih saradnika, izdao 18 knjiga s dokumentima iz Domovinskog rata i analizama rata u Bosni i Hercegovini. Ministarstvo financija te je knjige proglasilo šundom, na koje se plaća PDV te mu je 7. maja 2013. prinudno nad njegovim računom naplatilo 435 hiljada kuna.

Tajništvo Haaškog suda je od Praljka zatražio da podmiri troškove odbrane u visini od 3,3 miliona eura jer su procijenili da posjeduje imovinu i dionice u vrijednosti od 6,5 miliona eura. Praljak je to odbio tvrdeći kako nema nikakve imovine na svoje ime.  

Poslove u tvrtkama koje se vezuju uz njega vodi njegov sin. Uglavnom u Zagrebu posjeduju dvije poslovne zgrade, hotel, podzemnu garažu, restoran, tvrtku koja se bavi prekrcajem i prijevozom tereta u riječnim lukama (koja djeluje u Sisku), a sam Praljak nekada je bio među suvlasnicima tvornice duhana u Ljubuškom, BiH.   

Praljak dobija hrvatsku mirovinu, a njegova odvjetnica Neda Pinter kazala je kako je mirovinu mogao tražiti i po osnovu sudjelovanja u Armiji BiH.

„Godine 1992. bio je pripadnik Armije BiH i posjeduje iskaznicu pripadnika te vojske s potpisom Arifa Pašalića“, kazala je Pinter napomenuvši kako mirovinu iz BiH Praljak nikada nije tražio, ističe Večernji.

Drugostupanjskom presudom u Haagu odbijena mu je žalba i potvrđena kazna od 20 godina zatvora. Nakon izricanja te presude, Praljak je izjavio da odbija presudu i iz protesta je popio tekućinu iz bočice koju je skrivao u rukama. Rekao je da je popio otrov.

Nekoliko sati kasnije umro je u bolnici.

(Večernji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)