Za Dragana Bursaća se može reći da je bh. novinar i kolumnista koji u ovom trenutku ima možda i najviše otvorenih prijetnji, zbog izrazito oštrih stavova prema vlastima u zemlji.

U intervjuu za agenciju Patria govori o tim prijetnjama njegovoj porodici i njemu, od koga dobiva najveću podršku, šta očekuje od najavljenog Fonda za pomoć novinarima te koliko sami mediji i novinari sudjeluju u razgradnji bosanskohercegovačkog društva.

Bursać je profesor filozofije. Radi kao kolumnista i novinar na portalu BUKA i na portalu Al Jazeera Balkans.

Prijetnje smrću koje su vam upućene zgrozile su javno mnijenje u BiH? Čovjek koji vam je prijetio je otkriven. Šta su bile posljedice takvog čina za vašu porodicu i vas? Šta je urađeno zakonski prema čovjeku koji je prijetio?

BURSAĆ: Haj'mo redom. Pred sudom su se našle tri prijetnje smrću. Prva je, po tužiocu, zastarjela. Druga ide po službenoj dužnosti. Onu treću, najozbiljniju Sud još nije počeo rješavati. Na žalost, kako mi je predočeno, u međuvremenu je došlo do izmjena zakona, pa ukoliko pojedinac u privatnoj parnici ne bude gonio prvooptuženog, njemu se najčešće izriču nekakve smiješne uslovne kazne: zabrane pristupa društvenim mrežama i slično.

Kao što vidite, direktna posljedica je da novinar i kolumnista postaje pravnik (smijeh). A, sad ozbiljno, najgore se u svemu osjećala moja porodica, jer su prijetnje djelomično bile upućene baš i njima. Jednostavno, doveden sam u jedan poprilično egoističan položaj, u kojem bi, zbog svoga rada ja bio taj koji bi ugrozio život porodice. Naravno, to me neće nikako pokolebati da nastavim dalje raditi. Sa druge strane poduzete su i određene zakonske mjere u smislu zaštite mene i moje obitelji. I ovo moram istaći, u zadnjih pola godine, više vremena sam proveo u MUP-u, sudovima i tužilaštvu, nego u novinarskim redakcijama. To jeste iscrpljujuće, ali moram se zahvaliti zaposlenim u MUP-u na sjajno obavljenom poslu, koliko im to materijalni resursi dozvoljavaju. Vjerujte, ovi ljudi su mizerno plaćeni, a uslovi rada su im zaleđeni negdje u 1984.

Ambasador Holandije u BiH Reinout Vos istakao je da novinari predstavljaju savjest društva i da se moraju zaštititi u svakom slučaju. Podsjetio je i na vaš slučaj. Kakve su bile domaće, a kakve reakcije stranaca na te prijetnje?

BURSAĆ: Baš ne bih mogao to toliko ugrubo podijeliti tek na domaće i reakcije stranaca. Već sam rekao da sam od MUP-a imao podršku. Tu su kolege iz Al Jazeere, BUKA portala, Portala Analiziraj.ba, za koje radim, zatim kolege gotovo svih bh. krovnih novinarskih udruženja i novinara. Sa druge strane, u Banja Luci, gradu u kojem živim - MUK. Uz par časnih izuzetaka, ispostavilo se da kolege ili ne shvataju moju situaciju ili, što je užasno, likuju nad njom. Bila je to grozna spoznaja.

„Stranci“, predstavnici stranih ambasada, od Američke, Holandske, Njemačke, preko predstavnika EU su mi zaista pomogli itekako se založivši za mene. Bili su mi na raspolaganju gotovo stalno. U tim trenucima, meni i mojoj porodici je to zaista značilo. Jer, kad ste u gradu koji vas ignoriše, najblaže rečeno, svaka podrška je dobro došla.

Nažalost, ne znamo čemu bi služila podrška politike iz domaće radinosti. Oni žive na nacionalnim podvajanjima i snose glavnu krivicu za brojne napetosti. Sve što izlazi u bh. društvu izlazi ispod njihovog šinjela...

BURSAĆ: Upravo tako. I ne bih imao šta na to dodati. Gledajući ovakvu vlast i opoziciju u RS-u, prosto mi je drago što mi niko od njih nije ukazao bilo kakvu podršku.

Osnivanje fonda za pomoć novinarima je samo jedan potez koji treba pomoći održanju ove profesije na pristojnom nivou. Imate li ideju, kakva još rješenja bi mogla donijeti olakšanje ljudima u ovoj profesiji?

BURSAĆ: Fond za pomoć novinarima će biti funkcionalan ukoliko prvo novinari shvate da su mobingovani, ugroženi, izmanipulisani... Znate, to vam je poput zlostavljanja ili mobinga. Često žrtva pravda svog napadača. Ponekad imam utisak da novinari svjesno pravdaju urednike, pravdaju egzistencijalni položaj, pravdaju sve, samo da ne priznaju kako su itekako ugroženi. A potom, moramo biti KOLEGIJALNI. Ja sam na svojoj koži osjetio koliko i jedna lijepa riječ znači, odnosno, koliko je gorka ravnodušnost i prećutni poziv na linč. Mislim da nam, generalno, nedostaje te kolegijalnosti. Najjednostavnije rečeno, Fond će zaživjeti kada novinari shvate njegovu bitnost, a ne samo kada bude u incidentnim situacijama, po sili nužde aktivan. On mora prevenirati, a ne sanirati već stvorene rane i rupe.

Opšte je mišljenje da samo novinari svojom profesionalnom borbom mogu povući ovu zemlju naprijed u neko demokratsko i civilizirano bolje sutra. S druge strane, vi kada kritikuje vlast u Banja Luci, stiče se dojam da vam uglavnom plješću Bošnjaci i Hrvati. Je li naše društvo sazrelo da prihvati istinu o kojoj govore novinari?

BURSAĆ: Novinari su ti koji trebaju prezentovati realnost. Tačka. Kolumnisti je mogu komentaristati. Tačka. Nemaju novinari ni zakonsku niti pedagošku funciju. Mi smo odavno pobrkali lončiće. Pa, šta nam rade škole, fakulteti, porodica? Šta nam radi sudstvo, tužilaštvo, politika na kraju? Jedno veliko NIŠTA. Ali, molim vas, pa ne mogu novinari baš sve i usput još da budu i glineni golubovi svima. A, što se tiče aplauza u Sarajevu i Mostaru, na račun kritika Banja Luke i obratno, apsolutno se slažem. Na sceni je jedno opšte društveno licemjerstvo. Ovdje u BiH i regionu, puk ne interesuje realnost i stvarnost, nego stavovi i odbrana stavova. Pa tako imam situaciju gdje me „tapšači po ramenu“ dižu u nebesa u Sarajevu, kad prozivam srpske ratne zločince i veličanje istih, ali isti ti će rado „pljunuti“ po mom radu, kad primjerice pišem o usponu bošnjačkog neofašizma. Potpuno licemjerje!

Viktor Ivančić je jedne prilike, parafraziram, rekao kako i mediji često sudjeluju u urušavanju društva. Htio je reći da vlasti često zloupotrebljavaju medije. Dijelite li njegovo mišljenje?

BURSAĆ: Slažem se sa Viktorom. Pogotovo na Balkanu, mediji su bili ne samo neslobodni, nego najobičnije političko oružje, koje je palilo nacionalističke vatre i bilo u rukama krvnika. I to je tako, da se razumijemo, samo u drugom obliku i dan danas. Pa, uzimete samo RTRS. To je Dodikov fanzin. I oni to uopšte ne kriju. Ali, nije to problem. Problem je „genetika“ takvih medija. Konkretno RTRS je bio i Karadžićev i Biljane Plavšić, a prije toga, pa to su bili provjereni kadrovi Saveza komunista... Hoću vam reći, princip je isti, sve ostalo su nijanse. Nema tu ni „n“ od novinarstva, to su distributeri informacija, kuriri... A, čini mi se da bi prvo trebali rješavati baš tu rak ranu, na teritoriji ovih naših država, da bi se uopšte upustili u ozbiljne novinarske priče.

(Patria, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)