Izvor: Prometej.ba/ Autor: Jasenko Karović

U programatskoj knjizi Alije Izetbegovića, kojeg poznajemo još i kao „oca nacije“ i „osnivača savremene Bosne“, i kojeg bošnjačka, odnosno ona barthesovska, mitologija već tretira kao vlastitog, apsolutnog i neupitnog nestora, dakle, u knjizi „Islamska deklaracija“, autor pokušava dokazati katastrofičnost poteza tzv. modernista u odnosu na tzv. tradicionaliste u kontekstu razvoja islamskih država. 

Za dokazivanje teze kako svaka zemlja, a naročito islamske zemlje svoj razvoj treba da temelje na tradiciji, što treba čitati kao „na religiji“, što je iz daljeg teksta „Deklaracije“ više nego očigledno, on ukazuje na katastrofičnost pravca kojim je krenula Turska koja je prihvatila modernost za razliku od Japana koji je „ujedinio tradiciju i progres“. 

„Danas je Turska trećerazredna zemlja, a Japan se popeo u sami vrh svjetskih nacija“, kaže autor. 

Prisjetimo se činjenica, Kemal Ataturk je turski državnik koji je svoju zemlju revolucionarno modernizirao na taj način što je, nakon što je veoma efikasno vojno riješio teritorijalne pretenciozne pokušaje Grčke, ukinuo sultanat, proglasio republiku a onda otpočeo niz reformi zbog kojih ga naš autor svrstava u moderniste. Naime, Ataturk je, kako kaže Wikipedija, „...utemeljio modernu i građansku tursku državu tako što je sproveo obiman program progresivnih reformi. Proklamirana je jednakost svih građana, provedena je agrarna reforma, ukinut je kalifat, stvoreno je moderno građansko i kazneno zakonodavstvo i odvojena je vjera od države tako što je 1928. god. iz ustava uklonjen dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju. Takođe, zabranjeno je nošenje zara, fesa i feredže, data je ravnopravnost i izborno pravo ženama“. 

Dakle, tvrdi autor, uspješnost islamskih država ovisi samo o jednom preduslovu: koliko je islam prisutan u njegovoj organizacionoj strukturi. To bi značilo da države organizovane po principu islama redovno moraju biti uspješne

Ali, autor Izetbegović o zaslugama Kemala Ataturka ima sasvim rezervirano mišljenje: 

„Tako, na primjer, Mustafa Kemal, koji je očigledno bio veći vojskovođa nego kulturni reformator i čije zasluge za Tursku treba svesti na pravu mjeru, jednom od svojih reformi zabranjuje nošenje fesa. Pokazalo se vrlo brzo da se izmjenom oblika kape ne može izmijeniti ono što je u glavama ili navikama ljudi...“. 

Izetbegović u svojoj deklaraciji ponovo uvodi one dvije kategorije ljudi: „...konzervativci i modernisti predstavljaju ključ za razumijevanje današnjeg stanja muslimanskih naroda. U daljoj analizi, i ono i ovo stanje pokazuje se samo kao izraz i manifestacija jednog dubljeg uzroka degradacije ili odbacivanja islamske misli“, kaže on. 

Dakle, tvrdi autor, uspješnost islamskih država ovisi samo o jednom preduslovu: koliko je islam prisutan u njegovoj organizacionoj strukturi. To bi značilo da države organizovane po principu islama redovno moraju biti uspješne. Izetbegović to u sljedećem pasusu apodiktično eksplicira: 

„Slabljenje uticaja islama u praktičnom životu naroda, bilo je uvijek praćeno degradacijom ljudi i društvenih i političkih ustanova.“ 

A onda, nekoliko pasusa dalje, on takođe tvrdi kako je „...svaki uspon islamskih naroda, svako razdoblje dostojanstva, počinjalo afirmacijom Kur'ana“. Elaboracija ovog stava u potonjem tekstu izgleda ovako: 

„Ekspanzija ranog islama, čiji smo čudesni tok spomenuli ovdje i koja je u toku dvije generacije dovela islam do obala Atlantskog oceana na zapadu i na prilaze Kine na istoku, ne predstavlja jedini nego samo najslavniji primjer.“ 

Da li je Izetbegović zaista očekivao da će islam po nekom imanentnom i superirnom automatizmu odmah razviti proizvodna sredstva, zatim sasrediti proizvodne odnose i Bosnu lansirati u kategoriju visokorazvijenih evropskih zemalja? I to sve sa obligatornim fesovima na glavi

Ove sanjarske kontemplacije su očigledno zalutale duboko u vijekovima. Pa nije se to islamsko carstvo do Kine širilo zahvaljujući superiornoj privredi, trgovini, ekonomiji i vrhunskoj kulturi, nego čistim, brutalnim i surovim vojnim osvajanjem, ognjem i mačem, dakle ratom i svim onim grozotama koje svaki osvajački rat podrazumijeva. Vizura našeg autora se dakle zaustavila daleko u feudalnom dobu pa je tako i politički princip i model koji je on aplicirao u savremenoj Bosni upravo feudalni. 

Da li je Izetbegović zaista očekivao da će islam po nekom imanentnom i superirnom automatizmu odmah razviti proizvodna sredstva, zatim sasrediti proizvodne odnose i Bosnu lansirati u kategoriju visokorazvijenih evropskih zemalja? I to sve sa obligatornim fesovima na glavi. 

Naracija o uspješnom i religioznom Japanu i modernoj i propaloj Turskoj uopće nije tačna. U Japanu zaista ima oko 130 miliona stanovnika od kojih su 93,1 % sljedbenici šintoizma i budizma („Leksikon država svijeta“, 2005. Rijeka), ali kvaka uopće nije u tome. Kvaka se sadrži u činjeni da Japanci radije pohađaju svoje hramove zvane Toyota, Mazda, Panasonic, Sony, oni ozbiljno boluju od kulta rada, ljudi zaista rade. Možda tome zaista pogoduje šintoizam po uzoru na Weberovu raspravu „Protestantska etika i duh kapitalizma“, ne može mi biti poznato jer ne poznajem kulturu šintoizma, ali može probuditi upitnost da li islam implicira takvu konvergenciju ili ipak više preferira obligatorne višekratne obredne molitve. 

Priča o Turskoj, takođe apsolutno ne stoji, radi se o najuspješnijoj azijskoj zemlji koja svoje briljantne rezultate ne temelji na pukom bogatstvu minerala dobijenih „božijom milošću i providnošću“, nego na zaista respektabilnom racionalnom konceptu privrede i kulturi rada čije su utemeljenje i razvoj omogućile sekularne reforme Kemala Ataturka. Koincidencija ili ne, danas, kada u Turskoj ponovo jača islamski uticaj i otpočinje desekularizacija koja simbolički rehabilitira mahramu i fes, otpočinju i nevolje koje će vrlo vjerovatno ugroziti i suverenitet i granice ove sjajne zemlje.

Sa aspekta kompatibilnosti sa budućim obligacijama koje će država Bosna i Hercegovina u procesu pristupanja evropskim integracijama morati preuzeti, stavovi na kojima autor „Deklaracije“ apodiktično insistira izazivaju čuđenje a u nekim momentima i ozbiljnu zabrinutost. „Islamska deklaracija“ je, bez konkurencije, najuticajnija knjiga u bošnjačkom dijelu bosanske populacije već duže od dvije decenije a čini se da njezin uticaj danas sve više jača. Van svake sumnje je da ona posjeduje programatsku dimenziju te su zbog toga čudni i zapanjujući njeni iskazi. „Islamsko društvo je organizirana zajednica vjernika... 

Koincidencija ili ne, danas, kada u Turskoj ponovo jača islamski uticaj i otpočinje desekularizacija koja simbolički rehabilitira mahramu i fes, otpočinju i nevolje koje će vrlo vjerovatno ugroziti i suverenitet i granice ove sjajne zemlje

Spasenje koje ne znači i unutrašnje obraćanje, izmjenu čovjeka, njegov unutrašnji preporod – a ovog nema bez boga – lažno je. Islamsko društvo se ne moža zasnivati samo na socijalnom ili ekonomskom interesu, ili bilo kojem drugom vanjskom, tehničkom faktoru povezivanja. Kao zajednica vjernika, ono u svojoj osnovi sadrži jedan religiozni, emocionalni momenat pripadnosti. Ovaj element je najjasnije vidljiv i sadržan u džematu, kao osnovnoj jedinici islamskog društva.“ 

Tvrdnja da je „islamsko društvo organizirana zajednica vjernika“, izaziva laganu jezu. Jer, šta se događa sa onom skupinom agnostika, ateista, konfesionalno ravnodušnih, neodlučnih, religioznih izvan islama, sekularnih ateista, nonteista, postteista, antiklerikalista, apateista, panteista? Da li se očekuje da se oni asimiliraju, odu ili... Kakva je to besmilica da se država uređuje po principu dominantne emotivnosti?

Istina, autor svo vrijeme govori o „društvu“, ali jasno je da se uređivanje svojine, kamate i zekijata, odgoja i obrazovanja, formiranje ustanova, inauguriranja šerijatskog umjesto rimskog prava kao savršenijeg oblika pravednosti, nikako ne može realizirati bez instrumenata države, odnosno njene zakonodavne vlasti. Dakle, on sa gorljivošću i uvjerenjem monomana, govori o islamskom uređenju države, odnosno o budućoj bosanskoj islamskoj državi.

Afirmacija tzv. džemata kao osnovne jedinice islamskog društva budi iz lagodne naivnosti šokirajućom spoznajom da su džemati u Bosni već instalirani te da su zamijenili nekadašnje mjesne zajednice. Temelj dalje izgradnje je, dakle, već postavljen. U kojem će pravcu ići evolucija ovog sistema na našem tlu autor decidno pojašnjava prvim od tri najvažnija zaključka: 

„Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između „islamske vjere“ i neislamskih društvenih i političkih institucija“. 

Tvrdnja da je „islamsko društvo organizirana zajednica vjernika“, izaziva laganu jezu. Jer, šta se događa sa onom skupinom agnostika, ateista, konfesionalno ravnodušnih, neodlučnih, religioznih izvan islama, sekularnih ateista, nonteista, postteista, antiklerikalista, apateista, panteista?

Ne treba biti previše hermeneutički obdaren da se iz ovih redova iščita snažna marcijalna nota. Ta marcijalna energija će biti upotrijebljena za destrukciju svakog autoriteta izvan onog jedinog, svevišnjeg: 

„Priznavanje apsolutne vlasti Allaha, znači apsolutno nepriznavanje svake druge svemoćne vlasti“. 

A šta se u ovoj apsolutističkoj konstelaciji događa sa onom osnovnom jedinkom koju je zapadna civilizacija inaugurirala kroz Hegelovu dijalektiku i koju je postavila u centar društvenog historijskog demokratskog i demokratizirajućeg procesa i ciljanog i željenog političkog stanja kao ideala evropskog modernizma, dakle sa humanom, građanskom jedinkom, takođe pokazuje jasan i nedvosmislen citat: 

„U mjeri u kojoj smatramo da je ostvarenje islamskog poretka nepovrediv cilj, koji ne može biti predmet nikakvog nadglasavanja, utoliko jasnije odbacujemo nepovredivost ličnosti, bez obzira na njene zasluge i položaj koji zauzima.“

Iako se ovaj stav zapravo odnosi na još jednu afirmaciju i apsolutni autoritet Boga suprotstavljenog skromnoj i nevažnoj figuri čovjeka, citat uspijeva da u potpunosti deinstalira i dezavuira, jednim udarcem, dva fundamentalna instituta zapadne kulture, politike i društvene filozofije: donošenje slobodnih političkih odluka aklamacijom i slobodnu volju slobodne građanske individue čija su prava izborena i utemeljena još 1789. god. kao i u brojnim potonjim krvavim obračunima sa nositeljima sličnih totalistaritičkih i apsolutističkih ideologija. 

Ovaj stav predstavlja potpuno poništavanje svih slobodarskih sukoba za politička, društvena, socijalna, klasna, ljudska i humana prava koje je zapad osvojio. U kojoj mjeri je islamski poredak i njegova filozofija otvoreno i deklarativno divergentna sa zapadnim mišljenjem demokratije svjedoči apodiktični kratki iskaz iz poglavlja nazvanog 'Vjera i zakon': „Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka“. 

Ako Kur'an jednim potezom ukida elementarnu znanstvenu kategoriju na kojoj počiva cijela konstrukcija društvenih nauka, utoliko gore po Kur'an

Potpuno relativiziranje zapadnjačkog ideala sadržanog u kategoriji slobodne građanske individue od koje otpočinje svako promišljanje društvenih nauka, islamsku filozofiju je odvela do stava sa kojeg zaista više nema povratka niti teorijski niti praktično: 

„Islam ne može prihvatiti podjelu i grupiranje ljudi prema vanjskom, objektivnom mjerilu kakvo je klasno“, kaže autor u poglavlju nazvanom „Jednakost ljudi“. Iz istog stava saznajemo da se ovdje zapravo radi o citatu iz Kur'ana, sura 49/13. Objektivni, analitički um na kojeg ovaj tekst nema nikakvo mističko dejstvo, bi smjesta zaključio da nikakav autoritet, pa ni nebeski, ne može eskulpirati ovakvu sociološku besmislicu. Ako Kur'an jednim potezom ukida elementarnu znanstvenu kategoriju na kojoj počiva cijela konstrukcija društvenih nauka, utoliko gore po Kur'an. 

Takođe, upitno je da li u ovom stavu treba tražiti razlog zašto se u islamskom svijetu događaju samo vjerske revolucije? 

Ukratko, ovo štivo ostavlja lagani jezivi osjećaj, veoma sličan onom koji će imati svaki čitalac mučne literarne razglednice zvane „Čitati Lolitu u Teheranu“, autorice, rođene Iranke i stanovnice Teherana, profesorice svjetske književnosti, Azar Nafisi. 

Isti jezivi osjećaj ima prosječni Bosanac kojeg ovaj oblik političkog islama eksplicitno i esencijalno konfrontira sa elementarnim postavkama okcidentalne kulture i njene društvene teorije, u koju deklarativno pokušavamo da se integriramo.

Prva dva nastavka analize "Formiranje bošnjačke mitologije" čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)