Izvor: Libela.org

Piše: Kate Bradley, prevela: Sanja Kovačević

Kate Bradley piše o vlastitom iskustvu s depresijom, o tome kako su povezane "mjere štednje" (austerity) i problemi s mentalnim zdravljem, te o ambivalentnoj ulozi koju imaju državni (javni) servisi u skrbi za mentalno zdravlje.

Prošlog tjedna provela sam gotovo 36 sati nepomična u svom krevetu. Glava mi je bila puna bijele buke i tišine poput starog radija. Prošlo je mjesec dana od kada mi je iznova dijagnosticirana depresija i osjećala sam se kao da imam emocionalnu migrenu. Svaki trenutak je bio kao trenutak netom što si čuo_la loše vijesti: užas i srce koje tone – iz sekunde u sekundu, noćna mora u budnom stanju. Sve je bilo loša vijest. Čavrljanje nije bilo opcija. Zašto jesti kad ću opet morati jesti za četiri sata? Život i sve u njemu izgledalo je suštinski besmisleno. Ta besmislenost bila je praznina, nepostojanje bilo kojeg razloga da ostanem živa. Neprekidno sam fantazirala o bezbolnim načinima nestanka sa svijeta, to je proizlazilo iz svakog ugla potpunog beznađa – političkog, materijalnog i emocionalnog.

Ne znam jesam li opisala iskustvo ikoga drugog. Depresija je samo etiketa, termin koji okuplja skup simptoma koji će za svakoga biti različiti, manifestirat će se u različitim mislima i proizvoditi različita ponašanja kod svakoga od nas, pod 'zajedničkim nazivnikom' nebuloznog samoočitovanog "lošeg raspoloženja". Shvaćam da za neke ljude politika može predstavljati distrakciju od tjeskobe i očaja, no za mene depresija znači da mi je razmišljati o politici nepodnošljivo. Za razliku od "zdravog stanja", kada se čvrsto držim Gramscijevog "pesimizma intelekta i optimizma volje", kada sam depresivna ne uspijevam skupiti energiju za nadu. Vidim kako ljevica nije uspjela promijeniti ništa – u svakom novinskom članku, na svakom uglu ulice.

Mislim da je moja depresija proizišla iz 'koktela' faktora koji su duboko ukorijenjeni u načinu na koji funkcionira kapitalizam. Za početak, jasno je da je moja depresija u velikoj mjeri uzrokovana psihičkim i materijalnim iskustvom života u ultrakapitalističkom Londonu. London je grad fokusiran na stvaranje profita, urbano okruženje koje se konstantno iznova gradi kako bi omogućilo transfer bogatstva onima koji su već bogati. Između dugih radnih dana u Londonu, radnička klasa odlazi u malene stanove u napučena naselja, koji se iznajmljuju kako bi maksimalno povećali profit stanovlasnika. Živimo opasno u tim malim prostorima, no kroz prozore možemo vidjeti kako se bogatstvo razvija kroz sistem. Svaki naš san je skup, a većina nas nikada neće vidjeti novac ili slobodu koje trebamo kako bismo mogli_e živjeti svoje ideale. Moje "loše raspoloženje" je poduprto mojim financijskim prekarnim stanjem, osjećajem otuđenja od drugih te opresijom i maltretiranjem od muškaraca s kojima se suočavam na ulici i u odnosima. U ovom sistemu moglo bi biti gotovo čudno ne biti ponekad nesretna. Ono što nas održava je kapacitet da se borimo za bolje – da to zagovaramo, da se za to organiziramo, da igramo malu ulogu u toj borbi.

A depresija je zarazna bolest ljevice. Gdje god se okreneš među aktivistima_kinjama i ljevičarima_kama, tu je netko čiji je kapacitet ugrožen "sniženim raspoloženjem", tjeskobom ili osjećajem beznađa. Ne znam statistike, ali nedavno sam u grupi političkih prijatelja_ica shvatila da je svima za stolom (osam ljudi) u nekom trenutku bila dijagnosticirana depresija. I čini se da je ljudi oboljelih od depresije sve više.

Ostatak čitajte OVDJE

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)