www.oslobođenje.ba

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pozvonio poštar Muji i Fati na vrata, a otvorio mali raščupani Ibrica s Playboyem pod pazuhom: u jednoj mu ruci dopola prazna flaša šljive, a u drugoj dopola popušena cigara. “Mali, jesul tata i mama kod kuće?”, upitao ga poštar, a Ibrica otpuhnuo dim cigare pa iscijedio kroz zube: “A šta ti misliš?”

Malo je koji vic s Mujom i Fatom tako precizno opisao rasap obitelji - osnovne ćelije društva - u ovom našem brzom i nervoznom vijeku, kao ovaj u kojemu Muje i Fate uopće nema. A nema ih jer oboje rade i zarađuju, ili barem pokušavaju raditi i zaraditi, ili barem traže gdje da pokušaju raditi i zaraditi. A zapušteni mali Ibrica sam u kući, listao Playboy, pio, pušio i po cijele dane se zajebavao, odrastavši bez roditeljske pažnje u mamlaza koji će se s vlastitim demonima konačno obračunati tek u četrdesetoj, napisavši na Twitteru: “Kad bi sve žene dale otkaz i posvetile se porodici, cijena radnog časa bi se udvostručila, radnih mjesta bilo bi dovoljno, a porodica bi bila zdrava.”

Te se genijalne ideje, eto, na Twitteru dosjetio mladi gospodin Dejan Majkić, u slobodno vrijeme pomoćnik direktora u Poreznoj upravi Republike Srpske, a po struci sin zastupnice SNSD-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Dušanke Majkić. Zna, naime, Dejan o čemu govori: u ono davno vrijeme dok je Tito hodao zemljom, majka Dušanka je povazdan radila u banjolučkim pogonima Elektronske industrije Rudi Čajavec, pa je mali Dejan cijelo djetinjstvo proveo u kući sam s flašom, cigarom i Playboyem, tek tu i tamo otvarajući vrata poštaru i cijedeći kroz zube: “A šta ti misliš?”

I tko zna kako bi cijela priča završila da se majka Majkić nije pravo zabrinula za sina i njegovo zdravlje – nije, kažu, dobro da djeca od tries’pet godina toliko piju i puše – pa na kraju riješila da ga konačno zaposli. Elem, sve je toga dana bilo kao i obično - pozvonio poštar na vrata Majkićevih, otvorio mali Dejan s Playboyem pod pazuhom, u jednoj mu ruci dopola prazna flaša šljive, u drugoj dopola popušena cigara – kad ga poštar iznenada upitao: “Mali, jesil ti Dejan Majkić?”

Zna, naime, Dejan o čemu govori: u ono davno vrijeme dok je Tito hodao zemljom, majka Dušanka je povazdan radila u banjolučkim pogonima Elektronske industrije Rudi Čajavec, pa je mali Dejan cijelo djetinjstvo proveo u kući sam s flašom, cigarom i Playboyem

Sjebo se dobro mali Dejan, ispale mu iz ruku i flaša i cigara, a poštar mu onda uvalio plavu kovertu iz Porezne uprave, s ugovorom o radnom odnosu na neodređeno vrijeme na mjestu pomoćnika direktora za informacione tehnologije. “Šta je ovo?”, zbunjeno upitao Dejan kad je došao sebi, a poštar konačno dočekao, unio se mamlazu u lice i procijedio kroz zube: „A šta ti misliš?“

Tako je, da skratim, mali Dejan otišao za pomoćnika direktora, i šta da vam kažem: prestao piti, prestao pušiti, i pretvorio se u prvog nerda Banjaluke. Ima i svoj Facebook i svoj Twitter, i svoj vlastiti sajt, pravi pravcati, ve-ve-ve majkic tačka net, na kojima Srbima dojavljuje najnovija kolosalna naučna otkrića, kao što je bilo ono da je za poplave u Srpskoj kriv američki antenski sustav HAARP-a u Barajevu kraj Beograda. Ili ono kad je istraživanje grupe znanstvenika dokazalo da, citiram s Dejanova Fejsa, “Lijepe žene kod muškaraca izazivaju nagon za parenjem!”.

Nesretni Dejan - cijelo djetinjstvo sam u kući s flašom, cigarom i Playboyem - morao se, eto, zaposliti u Poreznoj upravi da konačno izađe iz kuće i otkrije kako je ono u kupatilu, između njega i Samanthe (23), bio zapravo samo “nagon za parenjem”!

Čudesni se, široki svijet rastvorio tako Dejanu kad je konačno izašao iz kuće, rojile mu se ideje kao da mu je HAARP-ov antenski sustav u glavi, čak je kao i svoj službeni moto uzeo, citiram, “Rađanje novih ideja”: “Rađanje novih ideja je kao dokučivanje novih mogućnosti”, citiram dalje mladog informatičkog genija, “koje nas izdižu iznad zemnih stvari i upućuju nam pogled daleko iza magli satkanih od sumnji i strepnji od nepoznatog, tražeći od nas da se usudimo, da usud promijenimo, i hrabro pronesemo ideju, kao Olimpijski plamen Saznanja, da svijet može biti drugačiji, bolji, srećniji.”

“Kad bi sve žene dale otkaz, cijena radnog časa bi se udvostručila, radnih mjesta bilo bi dovoljno, a porodica bi bila zdrava.” Ne bi djeca, shvatili ste, povazdan pila i pušila

Toliko mu se u glavi nakupilo tih, kako se zovu, novih mogućnosti za poglede daleko iza magli satkanih od sumnji, da je naposljetku na sajtu otvorio pravi “Inkubator ideja”, baš tako ga nazvao, sa takvim blistavim idejama kao što je ona – koju je mladi direktor u Poreznoj upravi navodno vidio u Sjedinjenim Državama – da se rodoljubi što na kuće i firme vješaju zastave Republike Srpske oslobode poreza proporcionalno veličini istaknute zastave. “Na taj način”, veli, “Amerikanci razvijaju patriotizam i lojalnost svojih građana”. Nema, jasno, nikakve veze što ništa slično u Americi ne postoji, i što takva imbecilna ideja čak ni njima nikad nije pala na pamet: činjenice su, to ste valjda do sad shvatili, ono “nepoznato” u “maglama satkanim od sumnji i strepnji od nepoznatog”. Kamo bismo dospjeli i mi i Republika Srpska kad bi nam obične činjenice maglile ideje i vizije?

Takvom mu je, iznenada obasjanom Olimpijskim plamenom Saznanja, nekidan s uma sišla i ideja kako preporoditi Republiku Srpsku, i napraviti je “drugačijom, boljom, srećnijom”, a usput spasiti srpsko društvo i porodicu kao njegovu, dabome, osnovnu ćeliju: “Kad bi sve žene dale otkaz, cijena radnog časa bi se udvostručila, radnih mjesta bilo bi dovoljno, a porodica bi bila zdrava.” Ne bi djeca, shvatili ste, povazdan pila i pušila.

Cijeli je život to mučilo Dejana: kad bi, eto, sve žene dale otkaz, bila bi i njemu mama kod kuće, umjesto da povazdan radi u Parlamentu, i ne bi mali Dejan u četrdesetoj, dok se druga djeca igraju u kladionici, morao rmbačiti u Poreznoj upravi, domišljajući kako da mamine kolege iz SNSD-a, što su cijelu Srpsku prekrili zastavama, nekako oslobodi poreza. A poštaru bi vrata, kako je vazda bio red, otvarala majka Majkić s viklerima u kosi, kuhinjskom krpom u jednoj i usisivačem u drugoj ruci, cijedeći kroz zube: “A šta ti misliš?”

Strah me stoga i zamisliti koliko bi tek radnih mjesta u Republici Srpskoj i cijeloj BiH bilo kad bi osim žena otkaz dali, recimo, i svi sinovi parlamentarnih zastupnica, i sva djeca poslanika, ministara, direktora, načelnika i njihovih kumova. I kakva bi to tek zdrava porodica bila!

Bez žena, izračunao mali Dejan, “radnih mjesta bilo bi dovoljno”, i on bi konačno, umjesto kao obični jebeni pomoćnik direktora u Poreznoj upravi, mogao raditi kao medicinska sestra, ili manekenka, ili krojačica, ili balerina, ili striptizeta, ili čistačica u Parlamentarnoj skupštini BiH. Ili barem zastupnica u Zastupničkom domu.

Strah me stoga i zamisliti koliko bi tek radnih mjesta u Republici Srpskoj i cijeloj BiH bilo kad bi osim žena otkaz dali, recimo, i svi sinovi parlamentarnih zastupnica, i sva djeca poslanika, ministara, direktora, načelnika i njihovih kumova. I kakva bi to tek zdrava porodica bila!

Sve bi opet bilo kao nekad, pozvonio bi netko na vrata Majkićevih, “mali, jel mama kod kuće?”, pitao bi poštar, a uredno počešljani mali Dejan, s kuhinjskom krpom prebačenom preko ramena, s Playboyem u jednoj i usisivačem u drugoj ruci, iscijedio bi kroz zube: “A šta ti misliš?”

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook