Izvor: Express.hr/Autor: Sergej Županić

Kao prava Barcelonka, temperamentna mediteranska Španjolka, ili Katalonka, ako netko baš želi cijepati dlaku, tokom četiri petine razgovora imala je ruke u zraku, podjednako brzo pričajući i gestikulirajući rukama.

"Samo me, za Boga miloga, ne pitajte ništa o onome!", zamolila je. "O čemu? Ne razumijem." "Ma znate!" "Ne, doista ne razumijem." "Uh, teško mi je to i prevaliti preko usana, od toga mi je već fizički zlo koliko me o tome stalno pitaju. Ma o onome... o katalonskom separatizmu, o odnosu vlade u Madridu...", konačno je prelomila.

Naravno da nam nije padalo na kraj pameti trošiti vrijeme intervjua na takve stvari kad pred sobom imamo ženu koja je u Hrvatsku na Festival svjetske književnosti došla kao ona koja je napisala tek djelomično fikcijski roman, raskrinkavajući da je motiv samoubojstva Ane Mladić, kćeri ratnog zločinca Ratka, bilo to što si je kći, koja je bezgranično voljela svog predivnog oca, jednog dana morala priznati da je riječ o masovnom ubojici.

Sve je počelo kad je Clara Usón naišla na članak u Timesu o Mladićevoj kćeri, s pričom koja ju je ostavila bez daha. Tako se rodila ideja o pisanju djela bez presedana o ratovima na prostoru bivše u Jugoslavije.

Kad ste pročitali članak o samoubistvu Ane Mladić?

Bilo je to prije otprilike devet godina. Do tada nisam imala pojma ko je Ratko Mladić i šta je radio, a u čemu je bila stvar u tome ratu, imala sam tek blijedu ideju. 1992. godine smo, znate, imali i Olimpijske igre u Barceloni. I dok je moderni svijet buktio od mržnje, mi smo u našem gradu tulumarili. Bio je prvo rat u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, pa u BiH i više ništa nismo mogli pratiti, bilo je previše komplicirano.

Pričalo da je 1994. sa svojim kolegama s fakulteta posjetila Rusiju i da je tamo čula nešto o ponašanju Mladića u ratu. Vratila se potpuno drugačija. Bila je depresivna, patila je od nesanice, bila je dekoncentrirana

Ali onda sam pročitala tu nevjerojatnu priču koja kao da je ispala ravno iz neke grčke tragedije. Kći koja je bila skoro pa zaljubljena u svog oca, ne mislim pritom na ništa neprilično, bili su jako povezani. Mladić je više volio kći nego sina, nju je vidio kao svog nasljednika. Ona je ispunjavala sve čime je on bio u životu frustriran. Školovala se za liječnicu, što on nije mogao kao sin siromašne udovice, pa je morao postati vojnik. Odlazila je s njim na frontu, gledala ga je s vojnicima, bila je jako ponosna na njega. I, odjednom, počinila je samoubojstvo... A imala je samo 24 godine! Nevjerojatno!

Bila je tada riječ samo o glasinama, ali se pričalo da je 1994. sa svojim kolegama s fakulteta posjetila Rusiju i da je tamo čula nešto o ponašanju Mladića u ratu. Vratila se potpuno drugačija. Bila je depresivna, patila je od nesanice, bila je dekoncentrirana.

Iz romana proizlazi da ima smisla zaključiti da je masakr u Srebrenici makar jednim dijelom, po masovnosti ili brutalnosti, posljedica Mladićeve traume zbog smrti kćeri...

Mislim da jest bilo tako, mislim da to ima itekako smisla. Taj masakr bio je tako nepotreban čak i iz pozicije vodstva RS-a. Vojno, taj masakr je bio sasvim besmislen. Toliko su vojnika, toliko resursa angažirali na tome, a istodobno su im na drugoj strani trajale pripreme za operaciju Oluja. Jedino što je Mladić postigao u Srebrenici bilo je krvoproliće. Ništa drugo. Mislim da je na neki način imao nagonsku potrebu da nekoga okrivi za samoubojstvo kćeri. A kao nacionalist, za to je na nekoj razini okrivio Bošnjake.

Pazite ovo, samo nekoliko mjeseci poslije Anine smrti, on se vratio kući s planovima za "Operaciju Zvijezda". Svoju kći je inače zvao Zvijezda i očito je da je operaciju posvetio njoj, da ju je nazvao po njoj. Bila je riječ o napadu na tri zaštićene bošnjačke enklave; Srebrenica, Goražde i Žepa. Vrlo je vjerojatno da je on nakon Anine smrti sišao s uma, da je zbog toga tražio nekoga ko će mu za to platiti i da je za to našao muslimane, umjesto da krivca nađe u sebi.

Mladić je više volio kći nego sina, nju je vidio kao svog nasljednika. Ona je ispunjavala sve čime je on bio u životu frustriran. Školovala se za liječnicu, što on nije mogao kao sin siromašne udovice, pa je morao postati vojnik

Jest riječ o spekulacijama, ali sve do tada je vojno postupao tako da bi se negdje probio sa svojim jedinicama, pobio nekoliko stotina, sve spalio i ostale protjerao. Nije trošio vrijeme ubijajući sve do zadnjeg čovjeka kao u Srebrenici.

Ani mislim da se dogodilo to da je nacionalistički fanatično vjerovala u oca kao modernu inačicu cara Dušana, da je potom odjednom saznala da je on jeziv čovjek i raspala se. Uzela je taj pištolj Zastava, a mogla je bilo koji drugi, jer kuća im je bila puna oružja, čak i puno boljeg od tog pištolja, ali ne, ona je uzela baš onaj za koji je Mladić rekao da će pucati iz njega samo kad ona rodi, kad se nastavi njegova obiteljska loza.

I ubila se. Već i taj odabir oružja jasno upućuje na povezanost njenog oca s tim njenim činom. On je sve to sebi zanijekao i krenuo u šekspirijanski ubilački pohod.

Dio u knjizi u kojem ste opisali kako joj u Rusiji novinar CNN-a zgrožen prikazuje snimke Karadžića i Mladića na nedjelu. To je fikcija ili po stvarnim događajima?

Čista fikcija. Ali, znate li tko je Ljiljana Bulatović? Mladićeva bliska prijateljica. Mnoštvo podataka sam izvukla iz nekih njenih tekstova. Kada je išla izraziti saučešće Mladiću zbog smrti kćeri, pokazali su joj fotografiju Ane Mladić iz Moskve na kojoj je bio i taj misteriozni sjedokosi Rus. I nešto se očito dogodilo u vezi njega, tako su joj rekli. Po njemu sam smislila lik Sašu iz knjige. Cijeli sam roman pisala na taj način, kombinirajući činjenice, a praznine popunjavajući fikcijom.

On se vratio kući s planovima za "Operaciju Zvijezda". Svoju kći je inače zvao Zvijezda i očito je da je operaciju posvetio njoj, da ju je nazvao po njoj. Bila je riječ o napadu na tri zaštićene bošnjačke enklave; Srebrenica, Goražde i Žepa

Navodno ste za potrebe te knjige tri godine istraživali što se sve događalo u tim ratovima...

O balkanskim ratovima nisam imala pojma. Mislila sam da me priča čeka već gotova, a onda sam shvatila da o tome ne mogu pisati a da ne istražim sve što mi je potrebno. Mislila sam da će mi biti dovoljna tri mjeseca, ali se onda pokazalo da mi je za razumjeti već i samo obiteljsku i osobnu tragediju potrebno tri godine. Kamoli za razumjeti kolektivnu, masovnu tragediju uslijed raspada Jugoslavije, a sve to kako bih razumjela ko je Mladić doista bio.

Nastavak intervjua čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)