U svjetlu najnovije porodične drame koja se, javno i pred očima čitavog regiona, odvija između popularnog folk pjevača Ace Lukasa i njegove bivše supruge Sonje Vuksanović, Nedeljnik.rs donosi tekst porodičnog terapeuta Marice Stijepović, koji razbija stereotipe o žrtvama i počiniocima i podsjeća da je nasilje univerzalni fenomen u kome nema mjesta za predrasude. 

Upravo zbog toga često ne vjerujemo da je neko zlostavljač... Međutim, stvari stoje drugačije...

Ne, ne tuče samo polusvet. Ne biju samo oni s blatnjavim rukama i lošim zadahom rakije i jeftine hrane, u radnim odijelima ili u još bjednijim stanovima. Niti samo nepoznati ljudi, na šta nas je podsjetio i posljednji slučaj porodičnog nasilja koji posljednjih par dana puni naslovne strane dnevnih novina, a prvenstveno tabloida. Aleksandar Vuksanović poznatiji kao Aca Lukas, pjevač narodne muzike i svojevrsni "heroj" mladih čije "najbolje žurke na Balkanu" su uvijek dupke pune. Lukas je sklopio sporazum o priznanju krivice za nasilje u porodici zbog napada na suprugu Sonju Vukaanović, za šta će biti osuđen na deset mjeseci uslovnog zatvora sa rokom provjere od tri godine i 18 mjeseci zabrane prilaska gospođi Vuksanović.

Međutim, istog dana u medijima je počeo da iznosi salve uvreda i konstatacije da ju je "samo šutnuo" i da ju je "samo udario u potiljak". Ovo je drugi incident koji je Lukas napravio u posljednjih par mjeseci, prethodno je nasilje ispoljio nad fotografom jednih dnevnih novina.

Lukas i njegove izjave primjer su odnosa koji nasilnici imaju prema žrtvama.

Pored pokušaja da opravdaju svoje nasilje izvršioci najčešće izgovaraju i "Neću više nikada".

Tri riječi koje policajci prvo čuju kad dođu na poziv, žrtve ili savjesnog komšije. Tri riječi koje tužilaštvo čuje skoro svaki put kad im dođe pretučena žena i zbog kojih odustaje od procesa. Tri riječi najvećeg bola i proklete nade. Jedna laž.

Statistika kaže da batine nikad ne idu same, da uz njih uvijek postoji neki oblik zlostavljanja, bilo psihičkog, emocionalnog, seksualnog...Biti u krevetu s neprijateljem znači čekati na sljedeći napad. "Neću više nikada".

Tri žene na dnevnom nivou, po svjetskim statistikama, pretrpe nasilje sa smrtonosnim ishodom, a najrizičniji period je neposredno nakon razlaza i prestanka zajedničkog života. Ironično, žene su pod najvećim rizikom da budu ubijene kada napuste počinioca nasilja ili prijave nasilje, tako žrtve biraju radije da budu izložene nasilju nego da budu ubijene. Poslije serijala nasilja nad ženama ove godine, vraćamo se na staro pitanje: ko su oni koji tuku i ubijaju žene i zašto?

Vitez Sean Connery svojevremeno je Playboyu povjerio kako smatra opravdanim lupiti šamar ženi, doduše, otvorenom šakom, ako sve druge alternative ne upale. Posebno ako je žena "kučka, histerična ili prokleto ne sarađuje". On je rekao ono što mnogi misle. Connery je možda uglađeniji od Lukasa, ali njegove riječi ne razlikuju se od onih koje je pjevač iznio kao "opravdanje" za svoj postupak.

"Bio sam onaj koji bije. Nisam mogao da se izrazim i udario bih. I muškarce i žene". To su riječi velikog Johna Lennona, istog onog koji je napisao "Run For Your Life".

Cris Brown i Rihanna, vjerovatni nasilnik i realna žrtva. Michael Fassbender, verovali ili ne, naravno Tommy Lee, Dickens, Picasso. Halle Beryi, Tina Turner. Mia Borisavljević, Maja Marijana, Ana Nikolić, Ana-Marija Žujović. Sindi Models. I sada Sonja Vuksanović. Svima je zajedničko što su neki od navedenih zlostavljani, a neki su zlostavljali. Batine nemaju ime i prezime, samo boju. Ljubičastu, modru, crnu. I onu što se ne vidi, negde ispod svog tog mesa.

Batine nemaju status, nemaju boju kože, nemaju ime i prezime. Batine imaju jedan obrazac: ponavljaju se.

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)