Izvor: Al Jazeera Balkans/ Autor: Aida Hrnjić

Desilo se ono čega sam se plašila već mjesecima i godinama. Slušajući druge majke i njihove priče o diskriminaciji i odbacivanju djeteta u društvu zbog činjenice da je dijete sa poteškoćama, zebnja mi se u srce uvlačila i mislila sam - to mi se valjda neće desiti, ne bih još i to mogla podnijeti. Ali desilo se, pored njegove kuće, avlije, pored kapije.

Djeca su sjedila na jednom malom prašnjavom betonskom zidiću i moj sin je htio sjesti pored njih, ali čim je sjeo - jedna je djevojčica ustala. Za njom i druga djeca. Ponovno su sjeli, i on je opet pokušao, isti scenario, ista slika. Počeli su trčati i bježati od njega. 

U nevjerici sam posmatrala i prikovao mi se pogled na njegovom licu. Jasno sam vidjela iznenađenje, tugu i razočaranost. Pitanje „šta bi“? Nevjericu! Jasno, tako snažno me zaboljelo ono što sam čitala iz tih malih plavih okica da mi se tijelo streslo u grču, a suza sama kliznula. 

Narednih par sekundi su mi bile vječnost dok je gledao u pravcu gdje su druga djeca otrčala, a ja sam ga tješila i „potkupljivala“ slatkišom da mu skrenem pažnju te da konačno krenemo nazad u sigurnost svoje kuće. 

U nevjerici sam posmatrala i prikovao mi se pogled na njegovom licu. Jasno sam vidjela iznenađenje, tugu i razočaranost. Pitanje „šta bi“? Nevjericu! Jasno, tako snažno me zaboljelo ono što sam čitala iz tih malih plavih okica da mi se tijelo streslo u grču, a suza sama kliznula

Moj mali petogodišnjak ne govori baš kao drugi petogodišnjaci i svoju radost i ljubav za djecu iskazuje na način da skakuće oko njih, plješće i grli ih, a djeci je to čudno. Nisu navikli da se neko tako igra i dijeli ljubav. Nisu navikli da je neko drugačiji u ponašanju ali isti u osjećaju. Nisu se sretali sa „takvima“. Boje ih se i gledaju ih podozrivo.

Nakaradni obrazovni sistem

A gdje bi i mogli naučiti. U našim vrtićima i školama nema djece koja su drugačija ili ih ima samo „u tragovima“. Obično ih naš bh. nakaradni obrazovni sistem „sklanja“ u specijalizirane škole i institucije. Ne susreću se, ne uče jedni o drugima, nemaju predstavu o bogatstvu razlika i tome koliko zapravo jedni drugima mogu pružiti.  

I sutra, kad budu odrasli ljudi, biće isto. Onih „drugačijih“ neće biti na fakultetima i među radnim kolegama. Začarani krug će se ponoviti kad sutra budu imali svoju djecu, jer im neće znati predočiti istinu, niti ih naučiti da je sva ta različitost zapravo normalna i šta više poželjna, jer zbilja - kakav bi ovaj svijet bio da smo svi isti.

Svaki segment našeg napaćenog sistema je toliko podijeljen da je stravičan za većinu bh. građana, obrazovanje posebno. Stara mudrost kaže: ako želiš da osvojiš neku zemlju, pošalji vojsku, a ako hoćeš zauvijek da je uništiš, uništi im obrazovanje. U obrazovnom sistemu BiH, vršnjačke klupe nisu šarenilo ljudske različitosti, nisu temelj učenja svakodnevnice “drugačijih”, prazna je tabla lekcija o zajedničkom odrastanju, djecu učimo šablonski, jednoj te istoj slici poimanja samih nas. 

Svaki segment našeg napaćenog sistema je toliko podijeljen da je stravičan za većinu bh. građana, obrazovanje posebno. Stara mudrost kaže: ako želiš da osvojiš neku zemlju, pošalji vojsku, a ako hoćeš zauvijek da je uništiš, uništi im obrazovanje

A ta slika je zapravo puno šarenija od onog što im se prezentira i čemu ih se uči.

Prihvatanje razlika

Baš zbog tog obrazovanja su danas, ne samo kod nas već i u regionu, stvari toliko “teške” kad se radi o djeci sa poteškoćama u razvoju i osobama sa invaliditetom generalno. Nikako da sistemski prihvatimo da su to djeca ili osobe kao i bilo koja druga, samo im eto tijelo ili um funkcionišu na drugi način. Mi i dalje imamo kao vijest otvorenje “inkluzivnog parka”. Čitam senzacionalističke naslove i pitam se kome su namijenjeni - onima za koje kažu da jesu, promociji onih koji ih grade ili društvenoj savjesti ne bi li se oprala na momenat. 

Osjećam se pozvanom zbog svog petogodišnjeg zlata da kažem da svaki prašnjavi zidić, park ili bilo šta na prostoru koji nas okružuje mora biti dostupan za svakoga pa bio on drugačiji, “drugi” ili uobičajen!

Možda da se uzdamo da nam ipak ostaje osnovni kućni odgoj prema djeci. Ono što su nas sve majke i očevi uglavnom učili - ne povrijedi drugoga, budi ljubazan, poštuj

Dok naša kolektivna emocionalna inteligencija ne dokuči prihvatanje razlika, nama roditeljima u međuvremenu ostaje zebnja u srcu i pitanje kako da zaštitimo svoje dijete koje osjeća ali ne umije iskazati na uobičajen način, kako ga skriti od razočarenja odbacivanja ili ga naučiti da se ne obazire. 

Možda da se uzdamo da nam ipak ostaje osnovni kućni odgoj prema djeci. Ono što su nas sve majke i očevi uglavnom učili - ne povrijedi drugoga, budi ljubazan, poštuj.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)