UOČI ATENTATA U OKOLINI TOMISLAVGRADA

Životna ispovijest Zdravka Mamića: Bio sam grozan, u prvom braku sam 'švrljao', bio sam pravi fakin...

Sport23.08.17, 21:19h

Životna ispovijest Zdravka Mamića: Bio sam grozan, u prvom braku sam 'švrljao', bio sam pravi fakin...
Zdravko Mamić je za hrvatski magazin Express 2011. netom prije ranjavanja u okolini Tomislavgrada dao veliki intervju u kojem je progovorio o svom djetinjstvu, švercu i prvim poslovima, propasti igračke karijere, brakovima, biznisu i životnoj filozofiji...

 


Izvor: Express.hr/ Autor: Paula Bobanović


Zdravku Mamiću sud će vratiti 14 milijuna kuna jamčevine. Nepravomoćnom odlukom suda ukinuta mu je i zabrana kontaktiranja sa svjedocima te obavljanja čelnih funkcija u Dinamu, što znači da se može vratiti u maksimirski klub.


Protiv Mamića i suradnika se vodi postupak zbog sumnje da su lažnim fakturama za transfer igrača iz Dinama izvukli 270 milijuna kuna, a Uskok ima pravo žalbe na ovu odluku.


Otkud su Mamići? 


Otac je iz sela Zidine u općini Tomislavgrad, a majka je iz susjednog sela Bukova gora. U to vrijeme odlazilo se na sijela i tako su se upoznali. Oboje su rođeni 1931. godine. Majka je još živa i hvala Bogu zdrava, a otac je umro u 73. godini života. Bio je samnom u Kijevu na prvoj utakmici protiv Dinama, ali nije dočekao uzvrat. 


Kada su došli u Hrvatsku? 


Tata je poslije rata s 16 godina otišao na takozvanu obnovu zemlje u Crnu Goru, nakon toga na Ilidžu, a zatim na auto-put Bratstva i jedinstva. On je po struci bio stolar i to vrlo cijenjen. Moji roditelji su 1956. godine krenuli trbuhom za kruhom iz Buškog blata, općina Tomislavgrad, u Bjelovar. Tu je rođen moj stariji brat Stojko 1957. i ja dvije godine kasnije. Kad smo počeli živjeti u Bjelovaru, zaposlio se u tadašnjoj tvornici iverice Mojce Birta – kasnije tvornici Česma. Nakon toga skupio je grupu ljudi koji su radili za njega u Münchenu, a s vremenom je u središtu tog grada otvorio tri ekskluzivna restorana.


Kakvo djetinjstvo ste imali? 


To je bilo fantastično. Odrastali smo u neimaštini i moram priznati da mi je guzica sva izrešetana mecima od zračnice jer smo obožavali krasti trešnje i jagode. Ovo što ja pričam to su istine kojih se ne stidim. Nekad me žena pita zašto tako pričam, ali to je doista prava istina. Odrastao sam u selu pored Bjelovara, nisam imao guvernantu. Kad bi jednom izašli van iz kuće, smjeli smo ući samo jednom unutra i opet van. Kad smo bili gladni dobili bi masti i kruha, pa ako hoćeš slatko, staviš gore šećer, a ako hoćeš slano, staviš soli i crvene paprike i to je bilo to. 

 

zdravko-mamic


Otac je radio u Njemačkoj, a ipak ste živjeli skromno? 


Uvijek sam rado pjevao razne proste pjesmice, gange ili oponašao pokojnog beogradskog komičara Miodraga Petrovića Čkalju, a stričevi i rodbina me poticala na to nagrađujući me sitnišem od kojeg sam kupovao tvrde bombone 505 s crtom. Karamela je bila rijetkost i prava poslastica, ali i danas se sjećam tog osjećaja kad bih napokon došao do slatkiša. To je neponovljivo.

 

Živjelo se skromno iako je tata radio u Njemačkoj jer se gradila kuća, pa je tata davao i više no što je mogao. I danas je tata za nas braću najveći autoritet. Otkad je umro prve četiri godine sam bio svaki dan na njegovom grobu, a sad je to barem dva puta tjedno. Zoki i ja odlazimo tamo prije svake važnije utakmice, zapalimo svijeću, podnesemo mu izvještaj o učinjenom i zamolimo ga da nam pomogne pri sljedećoj utakmici. Kad bi netko postavio skrivenu kameru mislio bi da smo ‘lapapa’, ali to je samo znak poštovanja prema svemu što je učinio za nas djecu. I tatina mama je oduvijek bila veliki autorite za nas djecu.


U Bjelovaru ste počeli igrati nogomet? 


Brat Stojko i ja igrali smo nogomet u lokalnom klubu Mladost Ždralovi, a trener je bio Rajko Flak koji je tada bio i šef bjelovarskog vojnog garnizona. On je mom ocu, koji je radio u Njemačkoj, javio da su mu djeca jako talentirana i da bi ih trebalo odvesti u Dinamo na probu. Tata je bio impresioniran. Odmah je sjeo u auto i došao kući, te nas odveo na probni trening u Dinamo 1971. godine i obojica smo prošli. Stojko je bio jedan od najtalentiranijih nogometaša u generaciji Velimira Zajeca i Cice Kranjčara. 


Otac se vratio iz Njemačke kako bi Vi i Stojko mogli trenirati? 


Godinu dana on nas je iz Bjelovara svaki dan vozio u Zagreb. Upisali smo se u OŠ Marijan Badel u Sesvetama da bismo mogli istovremeno pohađati školu i ići na treninge. Tata je prodao naprasno novu kuću u Bjelovaru, kupio zemljište u Sesvetama i tamo izgradio kuću samo da bismo se Stojko i ja mogli posvetiti nogometu.


Zašto ste prestali igrati nogomet? 


Pojavljuju se dvije verzije - zbog povrede koljena ili pak zbog svađe s Kobeščakom. 


Što je istina? 


Ne, istina je sljedeća. Dakle, ja sam bio jedini pionirski reprezentativac Dinama u tadašnjoj Jugoslaviji. Igrali smo finale prvenstva u Beogradu i izgubili od Crvene zvezde 3-2, a sva tri komada uvalio nam je izvjesni Ajder, visok dva metra koji je kasnije igrao u Zvezdi i Radu i imao dobru nogometnu karijeru. Nakon tog poraza profesor Kobeščak cijelu moju generaciju je otpisao. Rekao je da se s nama pogrešno radilo i sve nas rastjerao. 


I odustali ste od nogometa? 


U to vrijeme vratio se Rudolf Belin u NK Trešnjevka, pa smo svi odjurili tamo, no i on je otišao nakon mjesec dana i više nismo imali gdje igrati. niti od koga učiti, ni napredovati. Taj moj odlazak iz Dinama obilježio je cijeli moj život. Za mene je stalo vrijeme. Sjećam se da sam s toliko ljubavi i strasti dolazio na te treninge kao klinac. Nisam imao ni sportsku torbu, nego sam u najlon vrećici nosio nekakve crvene sportske kratke gaćice i potkošulju i u tome smo trenirali kao prava sirotinja. 

 

zdravko-mamic


Zašto niste uspjeli kao igrač? 


Splet okolnosti. Hoću reći da je za svakog igrača važno da nastavi igrati bilo gdje jer se nerijetko događa da treneri otpišu nekog mladog igrača, a kasnije iz njega proizađe veliki nogometni as. Sve to je splet okolnosti i uz puno rada i talent, važno je i da te netko u određenoj fazi prepozna. Dakle potrebno je i malo sreće. Isto tako može se dogoditi i obratno, a to je da nekome predugo daju šanse, a na kraju se iz njega ništa ne izrodi. 


Moj brat Stojko koji je bio jedan od najtalentiranijih igrača uz Zajeca i Kranjčara, otišao je na posudbu u GOŠK Jug u Dubrovnik koji je igrao u tadašnjoj Drugoj jugoslavenskoj ligi. Isto tako mog mlađeg brata Zorana, koji je bio kapetan reprezentacije Jugoslavije i Alena Peternaca iz Dinama su otpisali Zajec i društvo. Ali sam ja već tada bio pametan i spretan i znao sam da nije smak svijeta ako te netko ne prepozna. Ili je zločest ili su okolnosti takve da ne možeš više igrati u nekom klubu ali važno je da odeš nekamo i da se nametneš. 


I zato sam brata Zorana poslao u Njemačku gdje je imao solidnu karijeru i desetak godina igrao u Bundesligi u Bochumu, a i Peternac je kasnije napravio solidnu nogometnu karijeru. To isto tumačim i roditeljima koji dovode svoju djecu u podmladak Dinama. 


Nas trojica braće bili smo odlični igrači i sva trojica smo otpisani i imali smo na neki način peh s karijerama. Zato sam silno osjetljiv i kad bih saznao da se nekog mladog igrača ili neko dijete iz podmlatka namjerno koči u karijeri golim bih rukama zadavio tog trenera i to bih oštro sankcionirao jer smo sva trojica braće prošli kroz slične muke i nepravdu. 


Nastavak intervjua čitajte OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

 

*************************************************************

 

Pogledajte bonus VIDEO na DEPO TV!

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook