Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom tzv. Islamske države, neki borci s Balkana, koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije, riješili su da napuste Bliski Istok i vrate se svojim kućama.

Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIL-ov kalifat u Siriji – vjerujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi se vratio nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.

- Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa - rekao je Hilmi Balkanskoj istraživačkoj mreži.

- Imao sam kod sebe 400 evra koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb [ured] za bolesne gdje sam dobijao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem odatle - sjeća se Hilmi.

- Evo vidi - nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući videosnimak.

- Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave… sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo - kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje porodice i prijatelja.

Neki od njih nisu nikada uspjeli da pobjegnu iz Sirije. Hilmi, koji uz bh. ima i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od stotina ljudi koji su se vratili u zemlje regiona nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka.

Poput Hilmija, mnogi su riješili da napuste Bliski Istok jer su se razočarali ISIL-om. Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države regiona ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu nekoliko zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju učesnike u stranim konfliktima. Mnogi povratnici su završili na sudu. I pored toga, oni su počeli da ubjeđuju ostale muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na ratišta.

Život u kalifatu

Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav život, čuo da je tzv. Islamska država napravila kalifat, bio je riješen da ode i vidi da li je život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima. Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo, gdje je već živio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je ubijedio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu biti njegovi gosti.

- Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko sedmica vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju - kaže Hilmi.

Ali kada je stigao u Siriju u februaru 2015. godine, sačekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija. Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale, tzv. Islamska država je uvela vanredno stanje, oduzela pasoše svim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer je “savršeno društvo već stiglo”.

Jedan Bošnjak koji je takođe živio u kalifatu je garantovao za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim izbjeglicama iz Kobanija.

Nekoliko mjeseci kasnije, Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada Al-Baba, gdje su on i njegova porodica živjeli više od godinu dana. Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi s Balkana.

- Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi, ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju videoklipove, poziraju s oružjem - rekao je Hilmi.

Kako su se napadi režima Bašara al-Asada i njegovih ruskih prijatelja intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.

- Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi - kaže Hilmi.

Kada je shvatio da je razočaran kalifatom Islamske države, pokušao je pobjeći. Uspio je da stigne do granice s Turskom, ali ga turska granična policija nije pustila da pređe. Onda je pronašao Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1.500 dolara.

- Uspio sam se čuti sa mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, sto… i da mi šalju novac - prisjeća se Hilmi.

Kako bi pobjegao s teritorija koju je kontrolisao ISIL, Hilmi je morao da pređe preko minskog polja i ograde s bodljikavom žicom. Uspio je da preživi zahvaljujući lokalnom vodiču. Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhapšen i proveo je dva i po mjeseca u pritvoru za izbeglice iz Sirije i Iraka.

- Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi – šta napravih svom djetetu - sjeća se Hilmi.

Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući u BiH, gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.

Najamnici ubijaju za ISIL

Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovijedao svoju vjeru i živio u umjerenom kalifatu, mnogi ljudi s Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca. S bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vrijedno oruđe u redovima islamističkih snaga.

- Neka oni pričaju o Bogu i hurijama [djevice s kojima pravednici uživaju u raju] drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega - rekao je za BIRN Fisnik, borac iz Makedonije.

- Da se ne lažemo, mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima - dodaje Fisnik.

Živio je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.

- Naši ljudi po džamijama u Evropi se lako povežu i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti - kaže Fisnik.

U ljeto 2014. Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno sa prijateljima s Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji. Tvrdi da mu je obećano 2.000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.

- Bašarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas - sjeća se Fisnik.

Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.

- Gledao sam poslije druge bitke kako [Asadovim zarobljenim] vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to - kaže Fisnik.

Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni komandant rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.

- Nas nije briga za zakletvu dok god nas taj plaća - kaže Fisnik.

- U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i hrišćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade.

- Čak i nakon povratka s linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju - objašnjava Fisnik.

On kaže da je najviše para zaradio kada je transportovao umjetnine do turske granice.

“To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama.”

Poslije skoro tri mjeseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov komandant je nestao – jedinica nikada nije saznala da li je ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtijevali da ubija civile, na šta on nije bio spreman.

- Makar znam da ako sam došao zbog para, da nisam došao da koljem nevine ljude - tvrdi Fisnik.

Ipak, kako bi uopšte mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik je morao ubiti petoro “špijuna” među kojima su bile i dvije žene.

"Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih.”

Bivši borac u borbi protiv ekstremizma

Razočaranje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo, i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.

- Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi - rekao je Beriša za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su posljednjih godina učestvovali u ratovima na Bliskom Istoku.

- Svako je imao svoju sopstvenu istoriju i ciljeve. Ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onime što su vidjeli - kazao je Beriša.

Beriša nije tipičan džihadista. Završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani. On kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Asadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.

Beriša tvrdi da je razlog zbog koga je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je htio da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora. Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik “da bi izbjegao jezičke barijere”. Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, komandanta Islamske države koji je komandovao albanskim borcima.

- Kunem se Bogom da nikada prije toga nisam čuo za njega i da ga nikada prije toga nisam vidio - Beriša je rekao na suđenju u Prištini.

Tvrdio je da je pretraživao Internet, pokušavajući da shvati gdje se nalazi te da je tada i naišao na snimak na kome se nalazi Mudžaheri. Pošto je od ISIL-a bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je pomoću Fejsbuka kontaktirao prijatelja s Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.

- Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo - rekao je Beriša na sudu.

Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.

- Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantni pritisci od svih [državnih] institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas - kaže Beriša.

- Još teže mi je palo to vrijeme kad sam pušten iz pritvora. Do tada, mi [džihadisti povratnici] smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su počeli da nas stigmatizuju još više - dodaje Beriša.

- Veoma je teško za ljude koji se nalaze između dvije vatre, kada više ne znaš gdje pripadaš - kaže Beriša.

Njegova NVO, INSTID, bori se protiv vjerskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizuje ljude koji se se vratili s bliskoistočnih ratišta.

- Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rješenje, i da bi ih to još više radikalizovalo - objašnjava Beriša.

- I tako sam odlučio da osnujem instituciju koja će se baviti samo ovime, kako bi ovakvi ljudi ponovo postali korisni u društvu i kako im njihova sloboda ne bi bila oduzeta, jer to stvara mogućnost za veću radikalizaciju i čak i za radikalizaciju drugih u zatvoru - kaže Beriša.

(Detektor.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)