Međunarodni Ugovor o državnoj granici između BiH i RH, poznatiji kao Sporazum Tuđman-Izetbegović, potpisan u Sarajevu 30. jula 1999. između predsjednika RH Franje Tuđmana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, predstavlja i dalje važeći pravni akt otkako je primijenjen, odnosno prijelazno ili privremeno rješenje do njegove konačne ratifikacije ili donošenja nekog novog obostrano prihvaćenog i ratificiranog ugovora dvije strane (BiH i RH ).

Specifično, to se odnosi i na slučaj Pelješački most, odnosno slobodnog pristupa BiH otvorenom moru. Svaki jednostrani akt bilo gradnje na ili ispod mora, pa i kopna,  je pravno ništav i neobavezujući za Bosnu i Hercegovinu, a mora biti u tom statusu i za internacionalne institucije, a posebno EU.

 
Takva pozicija BiH i njenih državotvornih snaga omogućava,  adekvatnim mjerama, odstranjivanje bojazni da će se ponoviti model blokada u slučaju „Revizije presude za genocid“ u ovom očito nužnom postupku dragovoljne arbitraže  ili u konačnici posredovanja internacionalnih sudova ICJ u Den Haagu, Internacionalnog tribunala za pravo mora (ITLOS) u Hamburgu.

Koliko je Hrvatskoj stalo do kopnenog povezivanja svojih teritorija, toliko je i BiH do slobodnog izlaska na otvoreno more i odbacivanja politike izolacionizma sa bilo čije strane dolazila. Alternative izolacionizmu BiH postoje, čak i onda kada se odvijaju pod okriljem evropskih institucija.

Nije samo riječ o trajnome utemeljenju i određenju granične crte na kopnu i moru između dva susjeda, već dosljedne primjene UN Konvencija o pravu mora iz 1982 (UNCLOS) (koju su potvrdile i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina) i koja ne dozvoljava (čl. 7. st. 6.) da obalna država (Hrvatska) može odsjeći teritorijalno more druge obalne države (BiH) od otvorenoga mora.

To znači, da Bosna i Hercegovina mora izravno da zahtijeva ucrtavanje tačno određene rute, tj. koridora, koji će fizički spajati bosanskohercegovačke vode s otvorenim morem, i da se međudržavnim ugovorom mora definisati postojanje, pozicija, propisna širina kao i pravni režim koridora ili plovnoga puta, kojim će se kretati sva plovila prema i iz Bosne i Hercegovine.

 
Treba odbaciti nastojanja da se slobodna komunikacija obalne države BiH  između svojih voda i otvorenoga mora želi definisati kao pravo na neškodljiv prolazak, prosto iz razloga što to predstavlja neprimjereno nametanje jurisdikcije i kontrole Hrvatske nad svim plovilima prema suverenoj državi BiH.

Ne treba čekati međunarodnu zajednicu ili instituciju Visokoga predstavnika da poduzmu korake u prilog zaštiti interesa države BiH, već, za početak, diplomatskom notom, a potom i odgovornom parlamentarnom raspravom utvrditi postupke i politiku, koja u ovom slučaju mora biti oslonjena i na odgovarajuće znanstvene uvide o internacionalnom pravu mora, zaključuje se u saopštenju Kruga 99.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)