Na pragu devete decenije života prepričava svoj životni put

Baka Jela krstareći tramvajem dočekala penziju: 'Žene tramvajdžije u Sarajevu su bile senzacija'

Lifestyle31.07.17, 10:45h

Baka Jela krstareći tramvajem dočekala penziju: 'Žene tramvajdžije u Sarajevu su bile senzacija'
Po penzionisanju, u Sarajevu je ostala do 1992. godine, kada je otišla u Švajcarsku kod kćerke. Muž joj je poginuo u Sarajevu

 

Rođena marta 1939. godine u selu Mali Osredak, nadomak Cazina, Jevrosimu - Jelu Đuričić s nepunih 20 godina život je odveo u Sarajevo, gdje se zaposlila u Gradskom saobraćaju i postala vozač tramvaja, što je tada bila senzacija.

 

Krstareći tramvajem dočekala je i penziju 1989. i iako danas na pragu devete decenije života, s osmijehom na licu, sjajem u očima i snagom u glasu prepričava nam svoj životni put, koji ju je, na kraju, ponovo vratio u rodno selo, u kojem je jedina povratnica srpske nacionalnosti.

 

Prvi put je za upravljač tramvaja sjela, kaže, 1963. godine, a prethodno je bila kondukter. Tog perioda prisjeća se s radošću. Voljela je svoj posao. "U to vrijeme, samo nas dvije žene vozile smo tramvaj. Vjerujte, to je bila senzacija. Nikad kolegijalnosti neće biti koliko je bilo onda. Svi su, uključujući i putnike, poštovali ženu tramvajdžiju", prisjeća se Đuričić.

 

Ovaj posao joj je mnogo puta donosio situacije koje nikad neće zaboraviti. "Jedna žena ušla je u tramvaj plačući. Pitam je šta se desilo. Kaže: 'Sad mi javili da mi je sin poginuo na dalekovodu'. Žignulo me, jer znam da dalekovod vodi kroz Cazin. Pitam je gdje. Kaže: 'Tamo daleko'. Insistiram - gdje?! Kaže: 'Kod Bihaća, Cazin". Kada sam joj rekla da sam rodom iz Cazina, na sekund je zaboravila svoju bol i nasmijala se, pa izgovorila: 'Pa da li je moguće da žena iz Cazina vozi tramvaj'", priča Đuričić.

 

Ne usuđuje se ni da procijeni koliko je putnika prevezla. "Svakog sekunda u tramvaju je najmanje 200 putnika. Jedni ulaze, drugi izlaze. Ko će znati koliko ih je bilo ukupno", kaže ona.

 

Preduzeće u kojem je radila, sadašnji GRAS, po svemu sudeći, polako zaboravlja svoje nekadašnje radnike.

 

"Sve do 2004. godine, svakog 25. novembra, kada je dan firme, svi smo dobijali po 50 maraka, a imali smo i doživotnu besplatnu kartu, ali su i to ukinuli. Nije za tih 50 maraka, ali to je bio znak poštovanja", navodi ona.

 

Posmatrajući sadašnju situaciju u GRAS-u, pita se - kuda to ide. "Naša je plata bila 10. u mjesecu, obavezno. Znalo se desiti da deseti bude vikendom, a onda je isplata bila petkom ili ponedjeljkom. Uvijek. Nikad zakasnila nije", priča nam Đuričić.  

 

Vozač tramvaja, kazuje nam ona, nije lako postati. "Pravilo je bilo takvo da prvo budete kondukter, da biste stekli znanje o tramvaju, a onda idete u školu za vozača i polažete", naglašava ona. U zanimanju koje je odabrala imala je punu podršku njenih najbližih. "Kako su mi roditelji reagovali? Bili su sa sela, ali su bili kulturni ljudi. Nikada mi nisu rekli - zašto ti voziš tramvaj? Uvijek su oni cijenili taj moj posao", kaže ona.

 

Prisjeća se i nezgode kada je tramvaj, kojim je upravljala, udario starijeg čovjeka koji je izletio na prugu, za šta nije bila kriva, niti je odgovarala. "Sam je kada je otišao u bolnicu rekao doktoru - ako šta meni bude, vozač nije kriv, i svega me je oslobodio. Otišla sam mu u posjetu i priđem mu ja sa dvojicom policajaca. Kažem mu: 'Ja sam osoba koja je vozila tramvaj koji te udario', na šta je on rekao: 'Nisi kriva'", prisjeća se Đuričić.

 

Po penzionisanju, u Sarajevu je ostala do 1992. godine, kada je otišla u Švajcarsku kod kćerke. Muž joj je poginuo u Sarajevu.

 

"Ostala sam u Švajcarskoj do jula 1997. godine. Ja sam bila prva koju je Švajcarska vratila, pošto nisam imala argumente da ostanem. Odem tada u Sarajevo da vratim kuću, a zatim 1998. vraćam se u rodno selo", kaže Đuričić.

 

Danas živi sama u Malom Osretku, ali je često obiđu kćerka iz Švajcarske, sin iz Sarajeva i ostala rodbina. Godine joj ne mogu ništa - vitalna je i uvijek sebi pronađe zanimaciju. I dan-danas ima baštu. Radi kao da joj je 20 godina! Na nekoliko parcela, uključujući i plastenik, proizvodi povrće.

 

Inače, njena iskustva pokazuju da je suživot ovdje dobar. "Mene niko nikada ni uplašio nije. Cijene me više nego člana svoje porodice. Ja kad božićujem, proslavljam Vaskrs, oni dođu. Kada je Vaskrs, ofarbam i po 300 jaja i darujem svojim komšijama", naglašava Đuričićeva.

 

Baka Jela, kako je u selu zovu, uvijek je puna vedrine. Život ju je nagradio dobrim zdravljem, a ne nedostaje joj ni optimizma.

 

(Nezavisne.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!