Godina je 1981., Josip Broz Tito, doživotni predsjednik bivše SFRJ, mrtav je nešto više od 10 mjeseci. Njegova država, utvrda socijalizma i samoupravljanja, suočena je s neviđenom ekonomskom krizom. Nema brašna, kafe, ulja, deterdženta. Benzin se prodaje na bonove i uz ograničenja. Redukcije električne energije paraliziraju normalan život. Nema ni deviza, privreda se doslovno ruši. Državni vrh, okupljen u Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, vrhovno kolektivno tijelo koje se bavi najtajnijm pitanjima državne sigurnosti, diskretno se okupilo u Zagrebu, piše Express.hr.

Na čelu im je drug Svileni, Hrvat Vladimir Bakarić. Titov suborac i jedan od posljednjih originalnih ideologa jugoslavenskog komunizma. Tema tajnog sastanka (pretpostavlja se održanog u diskreciji Vile Weiss na Prekrižju) samo je jedna i nema veze sa dramatičnim stanjem u jugoslavenskoj ekonomiji.  

Drugovi se bave sasvim drugom, njima očito opasnijom prijetnjom za državnu sigurnost: Titovom odbačenom suprugom Jovankom Budisavljević. Udovica Broz, koja je posljednje godine Titovog života, provela u politčkoj i fizičkoj izolaciji od supruga i javnosti, prijeti objavljivanjem svojih memoara te, nakon godina potpune šutnje, javnim i brutalnim napadom na one koje drži krivcima za svoje progonstvo.

Panika je zbog udovice golema. Crveni vladari Jugoslavije neće mirno čekati Jovankin udar. To je napad na Tita, ali i na sve njih. To ne može proći. Upravo započinje jedan od najdramatičnijih političkih obračuna u posljednjoj dekadi postojanja SFRJ.

Portal Express.hr sljedećih dana, u nastavcima, objavljuje cjeloviti, godinama skrivani, golemi dokument iz Predsjedništva SFRJ. On daje šokantni uvid u dotad nepoznati i mistični svijet ‘crvene elite’, brak Tita i Jovanke. On je prepun intriga, podlih političkih urota, neviđenog luksuza te rastrošnog života muškarca i žene koji su doslovno određivali sudbine svojih podređenih, ali i milona stanovnika bivše države.

“Bijela knjiga o Jovanki Broz” sve to otkriva  U drugom nastavku 'Bele knjige' otkrivamo najsočnije Jovankine tračeve koje je širila o onemoćalom Titu, slikovite detalje teškog mobinga osoblja u predsjedničkoj rezidenciji i brutalni odgovor državnog i partijskog vrha na političke ambicije Brozove supruge.

FORMIRANJE, ZADACI I RAD KOMISIJE SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE

Sveukupno stanje i odnosi, sumnjičenje kadrova na radu u rezidenciji za prisluškivanje razgovora i za špijunažu, uticaj Jovanke Broz na kadrovska i druga rešenja ne samo u rezidencijama, nego i šire, određeni spoljnji uticaji na odnose u Rezidenciji i pokušaji Jovanke Broz da se miješa u državničke i političke poslove i odluke postali su ozbiljna smetnja, pa je Predsjednik SKJ 22. januara 1974. godine formirao posebnu komisiju, koja je imala zadatak da utvrdi pokušaje pojedinaca izvan Rezidencije koji posjećuju Jovanku Broz da utiču na atmosferu i odnose u Rezidenciji, da sagleda i ocijeni optužbe koje je Jovanka Broz iznosila o specijalnom savjetniku Predsjednika Republike i Vrhovnog komandanta oružanih snaga za pitanja bezbjednosti, general-pukovniku Ivanu Miškoviću, da sagleda opšte stanje i odnose u Rezidenciji i mogućnosti za poboljšanje organizacije i rada službi koje neposredno rade za potrebe Predsjednika Republike. U Komisiju su određeni potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Rato Dugonjić, za predsjednika, a za članove: Dobrivoje Vidić, član Predsjedništva SFRJ; Jure Bilić, Stevan Doronjski, Todo Kurtović i Fadilj Hodža, članovi Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ; a iz JNA general-pukovnici Miloš Šumonja, Džemil Šarac i Ivan Kukoč.

Predsjednik Republike je prije početka rada Komisije primio Ratu Dugonjića i iznio mu razloge zbog kojih je odlučio da formira Komisiju. Ukazao mu je na delikatnost i složenost rada Komisije, na mogućnost postojanja klapa koje pokušavaju da utiču na Jovanku Broz, što utiče na atmosferu u Rezidenciji. Predsjednik Republike je zahtijevao da se ispita ko stoji iza toga i sa kakvim ciljem i da se obave potrebni razgovori sa svim ljudima o kojima se radi, kao i da se o svemu upozna on lično i Predsjedništvo SKJ. Prije početka rada Komisije SKJ, predsjednik Komisije je razgovarao i sa Jovankom Broz. 

„Znate kako se on za sve to sekira. Sam pravi krevet, nema ko da mu ga napravi, ona nikome ne da u kuću, ja sam mjesecima kuhar i drugi, a šta ja znam kuhati, znate – što i vi. Svi smo špijuni, izdajnici, niko ne valja i to su vam i dalje stalne optužbe. Ne znam šta da se radi“, izjavio je jedan od Titovih ađutanata.

U tom razgovoru Jovanka Broz je iznijela da je Služba bezbednosti u Rezidenciji okrenuta prema njoj, da je prati i da prikuplja informacije o tome šta radi i govori i slično, sve u cilju da je diskredituje u očima Predsjednika Republike. Iznijela je svoje mišljenje da je Služba bezbjednosti SR Srbije (Slavko Zečević) u dosluhu sa Službom bezbjednosti Armije, u kojoj je Ivan Mišković i dalje prisutan. Jovanka Broz je tvrdila predsjedniku Komisije da ima dokumentaciju koja sadrži teške optužbe na rad generala Miškovića, kao i da ima značajne podatke i o nekim drugim važnim pitanjima. Dalje je rekla da je Služba bezbjednosti u Armiji slaba, da je okrenuta i prema civilima, i da iz te Službe "otiču informacije u nenadležne pravce". Tom prilikom Jovanka Broz je pravila aluzije i na saveznog sekretara za narodnu odbranu, generala armije Nikolu Ljubičića.

Predsjednik Komisije je tražio od Jovanke Broz da Komisiji ustupi dokumentaciju o kojoj govori i da joj tako olakša rad. U tom razgovoru i u toku rada Komisije Jovanka Broz nije ni na njegova ponovljena traženja ustupila dokumentaciju za koju je tvrdila da posjeduje. U centru optužbi koje je iznosila Jovanka Broz bio je general Ivan Mišković kao organizator i inspirator svih protivzakonitih radnji protiv nje, a u konačnoj liniji i protiv Predsjednika Republike.

U vezi s tim, Jovanka Broz je iznijela da je on prelazio svoje nadležnosti, da je u Službu bezbjednosti doveo rođake i prijatelje, uglavnom Slavonce, da se bavio ozvučavanjem rezidencije, praćenjem njenog kretanja, otvaranjem njene pošte, vrbovanjem osoblja i sl.  

Smatra da je Ivan Mišković nacionalista, da je njegov brat Milan takođe nacionalista i produžena ruka svoga brata, da takve snage i dalje aktivno djeluju u SR Hrvatskoj, itd.  Komisija je u toku januara, februara i marta 1974. godine vodila razgovor ili uzela izjave od 23 lica koja su se nalazila na određenim dužnostima u rezidenciji ili su te dužnosti obavljali u ranijem periodu.  Iz raspoložive dokumentacije proizlazi da je Komisija vodila razgovore i uzela izjave od sljedećih lica: general-pukovnika Ivana Miškovića, specijalnog savjetnika predsjednika Republike i Vrhovnog komandanta oružanih snaga za pitanja bezbjednosti; pukovnika Nikole Marića, načelnika Odjeljenja bezbjednosti Komande 5. armije; pukovnika Drage Jovanovića, iz Uprave bezbjednosti SSNO; pukovnika Veljka Dimića, ađutanta iz Uprave bezbjednosti SSNO; pukovnika Veljka Dimića, ađutanta Vrhovnog komandanta, general-potpukovnika Stjepana Domankušića, načelnika Uprave bezbjednosti SSNO; pukovnika Pepe Šeparevića, načelnika Odjeljenja bezbjednosti Kabineta Predsjednika Republike; Marka Vrhunca, ličnog sekretara i šefa Kabineta Predsjednika Republike, Aleksandra Šokorca, šefa Kabineta Predsjednika Republike; Aleksandra Petrovića, funkcionera Savezne skupštine; pukovnika Ivice Zbiljskog, iz Rezidencije Predsjednika Republike; pukovnika Koste Jeličića, ordonansa Vrhovnog komandanta oružanih snaga; Bose Lojović, službenika u Kabinetu Predsjednika Republike; pukovnika Marka Agbabe, vozača Vrhovnog komandanta oružanih snaga; pukovnika Anđelka Valtera, načelnika Odjeljenja bezbjednosti Kabineta Predsjednika Republike; i general-potpukovnika Brune Vuletića, načelnika Kabineta Vrhovnog komandanta.

Komisija je obavila razgovore i sa generalom armije Ivanom Gošnjakom, ranijim saveznim sekretarom za narodnu odbranu, generalom armije Nikolom Ljubičićem, saveznim sekretarom za narodnu odbranu; Lukom Banovićem, saveznim sekretarom za unutrašnje poslove; Slavkom Zečevićem, republičkim sekretarom za unutrašnje poslove SR Srbije i Silvom Gorencom, podsekretarom za poslove službe državne bezbjednosti u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove.

Na osnovu građe koju je prikupila Komisija SKJ produbljena su saznanja o pokušajima miješanja Jovanke Broz u državničke poslove Predsjednika Republike, o odnosu prema osoblju u rezidencijama i Kabinetu predsjednika Republike i njegovim saradnicima, kao i o njenom odnosu i ponašanju prema Predsjedniku Republike.

Saznanja o pokušajima miješanja Jovanke Broz u državničke poslove

U izjavi pukovnika Veljka Dimića, ađutanta Vrhovnog komandanta oružanih snaga, datoj Komisiji SKJ,  između ostalog, navodi se da je Jovanka Broz govorila da se vrši prisluškivanje u Rezidenciji, da se ona i predsjednik Republike prate i da se, u odnosu na to, ništa nije promijenilo ni poslije Četvrtog plenuma. Pri tome je navela kako je pukovnik Anđelko Valter (načelnik Odjeljenja bezbjednosti Kabineta Predsjednika Republike) zahtijevao od vozača (pukovnika Marka Agbabe) da se preko putnih lista prati kuda ona putuje. Pukovnik Pepo Šeparević, u razgovorima sa Komisijom SKJ,  izjavio je da je došao do uvjerenja da se u Rezidenciji nije ništa moglo uraditi, a da Jovanka Broz za to ne zna; da Jovanka Broz nije dala saglasnost da se oko rezidencije urade televizijski i signalni sistem obezbjeđenja, iako se Predsjednik Republike sa tim bio složio, da nikada nije obilazila osoblje u kuhinji, što je Predsjednik Republike inače činio i pokazivao puno pažnje prema tom osoblju; da je bilo slučajeva kada nije bilo nikoga da pripremi hranu za Predsjednika Republike, tako da su morali kuhati pukovnik Anđelko Valter, načelnik Odjeljenja bezbjednosti Vrhovnog komandanta ili ljekar. Znajući za osjetljivost Predsjednika Republike na te probleme (nepopunjenost, neurednost, prljavština, ostajanje bez najnužnije posluge u Rezidenciji i slično), on je izražavao bojazan da "neko nije namjerno jurišao na Predsjednika Republike".

U vezi s tim, više ađutanata je znalo reći da će takvo stanje u Rezidenciji "smanjiti život Predsjedniku Republike", da će ga to "doći glave" i sl. Predsjednik Republike, ne jedan put, dizao sa stolice, odlazio do sporednih vrata svog Kabineta i ljutito ih zatvarao (lupio) koja bi ona odškrinula i naslonila na njih uho u pokušaju da čuje o čemu se razgovara.

Marko Vrhunec, lični sekretar i šef Kabineta Predsjednika Republike, u svojoj izjavi datoj Komisiji SKJ, između ostalog, iznosi da organizacija službi u Rezidenciji nije bila takva kako je to bilo nužno. Zbog otpuštanja i neblagovremenog prijema kuhara, konobara i spremačica, ponekad nije bilo nikoga da spremi hranu, posluži, pospremi sobe i sl. Iznosi da je prijedloge za popunu ovih službi radnicima Jovanka Broz često odbijala. Jovanka Broz je govorila da je vojska, odnosno njena bezbjednost preuzela dominantan uticaj oko i u Rezidenciji, da se ona prisluškuje i špijunira i da pojedinci rade u korist stranih obavještajnih službi. Jednom prilikom je rekla da će u vezi s tim tražiti komisiju ili "četvrti plenum".  Sa tom izjavom Jovanke Broz on je "upoznao Predsjednika Republike u proljeće 1972. godine", koji je rekao: "To su gluposti".

U vezi sa primjedbama koje je Jovanka Broz davala na rad Vojne službe bezbjednosti, Vrhunec smatra da možda tu nekog uticaja ima i 21. sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, "što je za nju bila neka vrsta šoka, jer je bila u dobrim odnosima sa Perom Pirkerom, Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, a bila je protiv toga da se Predsjedniku Republike daju žalbe upućene iz Podravske Slatine".  

U vezi s tim, on dalje iznosi da je Jovanka Broz mislila da "sama može da odredi šta je dobro a šta nije, pa možda iz bojazni da se otkrije da ako kod tih njenih odluka negdje pogriješi, a to može da utvrdi vojna bezbjednost".  Vrhunec je iznio da se Stevo Krajačić vrlo često javljao telefonom Jovanki Broz i dolazio kod nje. Ovaj navod Vrhunca potvrdio je i Aleksandar Šokorac u svojoj izjavi (Videti dokumenat br. 1/13).

Aleksandar Šokorac, u izjavi datoj Komisiji SKJ,  navodi da je organizacija rada u Rezidenciji bila na najnižem nivou, da nije postojala ni adekvatna zaštita Predsjednika Republike, da u Rezidenciji nije bilo najnužnije posluge (kuhara, konobara, spremačica i sl.), što se sve odražavalo na raspoloženje i zdravlje Predsjednika Republike. Sve prijedloge oko popune rezidencije odgovarajućim kadrovima Jovanka Broz je redovno odbijala, pa je predložio Komisiji SKJ da se nešto hitno preduzme, "jer nije siguran da se u ovakvoj dezorganizaciji ne može nešto i krupno desiti".

Šokorac ističe da je Jovanka Broz imala mnogo primjedbi na organizaciju i rad službi u rezidencijama, posebno na Brionima, da nije dozvoljavala da se sprovedu odluke "sa Brda" o reorganizaciji službi u rezidencijama, te da mu je često govorila o špijuniranju i prisluškivanju u Rezidenciji. U vezi s tim, iznosila je kako se i dalje osjećaju tragovi Ivana Miškovića i Anđelka Valtera "koji i dalje rade". General armije Nikola Ljubičić, savezni sekretar za narodnu odbranu, u razgovoru sa Komisijom SKJ, između ostalog, iznosi da je vojnoj organizaciji velike probleme pričinjavalo opšte stanje u rezidenciji, a povezano s tim i stvaranje uslova Predsjedniku Republike za normalno obavljanje njegovih državničkih funkcija, kao i njegova lična bezbjednost.  

Ukazuje da je opšte stanje u Rezidenciji bilo takvo da se nije mogla garantovati bezbjednost Predsjednika Republike i da su, po njegovim saznanjima, na Rezidenciju vršeni i spoljnji uticaji, ali da o tome malo zna.  O tome je u više navrata razgovarao sa vrhovnim komandantom, koji je uvijek pokazivao dobru volju da se stvari srede, ali kada je nešto trebalo konkretno realizovati onda se odustajalo od odluka, "jer su ga ubijedili u suprotno". Ljubičić je naveo da ga je Vrhovni komandant jednom prilikom pitao: "Ko obavještava Jovanku Broz o nekim stvarima?", a zatim rekao: "Jovanka ima jednu grupu bivših udbovaca koja je dobro obavještava o događajima u Hrvatskoj" (mas-pokret). Na Ljubičićevu konstataciju da vojna organizacija nije sa tim upoznata, Vrhovni komandant nije tražio da se to ispita. Ljubičić dalje iznosi da je Jovanka Broz o svemu bila u toku, da se u Rezidenciju moglo ulaziti samo po njenom odobrenju i bez saglasnosti nadležnih službi iz Rezidencije, te da je za nju glavni autoritet bio Stevo Krajačić koji je u rezidenciju mogao dolaziti u svako doba. Ona ga o svemu konsultuje i sa njim sarađuje. Ljubičić je ukazao Komisiji SKJ da su se preko Jovanke Broz uručivala neka pisma iz JNA za Vrhovnog komandanta i da ga je zaobilazila kada je primala pojedine pripadnike JNA (pukovnik Rusić). S tim u vezi, on je istakao: "Ako će se neko iz JNA žaliti Jovanki Broz i ona o tome odlučivati – onda nema JNA".

Iznio je da je Jovanka Broz noću obilazila straže oko Rezidencije, a od njega je tražila da obiđe Gardijsku brigadu i da "vidi kakva je". Pošto je odbio njen zahtjev, smatra da ga zbog toga "ne podnosi" i često "napada". Pukovnik Ivica Zbiljski, u svojoj izjavi datoj Komisiji SKJ,  između ostalog, navodi da su nervozu u Rezidenciji unosili zahtjevi Jovanke Broz da se uradi nešto što je inače bilo nerealno, da je Jovanka Broz govorila da se prisluškuje i da je u to umiješana Služba bezbjednosti JNA. 

Zbiljski iznosi da je, zbog radova u Rezidenciji, moralo dolaziti i do pomjeranja PTT instalacija, pa i u kancelariji Jovanke Broz, što je ona pripisivala da se to čini radi prisluškivanja. O svim tim radovima on je redovno referisao Predsjedniku Republike, a nekada i Jovanki Broz, pa smatra da je otuda i dolazilo do njenih primjedbi i prigovora na njegov rad. Izjavu Zbiljskog o izvođenju radova i promjeni instalacije u rezidencijama, uz prethodnu saglasnost Predsjednika Republike potvrđuje i pukovnik Kosta Jeličić, ordonans Vrhovnog komandanta.

On ukazuje da je Jovanka Broz često govorila o prisluškivanjima u Rezidenciji, što je povezivala i sa promjenama instalacija i slično. Saznanja o odnosu Jovanke Broz prema osoblju Rezidencija i okolini Predsjednika Republike Mirko Milutinović  ističe da mu je Jovanka Broz u više navrata govorila kako nije zadovoljna radom personala u rezidencijama (da nema ko da radi, da se svi izležavaju, da drugi rukovodioci imaju bolje organizovana domaćinstva, "a nas puštaju da crknemo"), da saradnici druga Tita ne preduzimaju mjere da se za rad u rezidencijama odrede najbolji kadrovi, da drugovi iz JNA neće da stave na raspolaganje odgovarajuće kadrove.

Jednom prilikom je rekla kako je Nikolae Čaušesku uspio da stvori odličnu ekipu. U vezi s tim, navodi da je samo prilikom izbora novog ađutanta, u ljeto 1973. godine, Savezni sekretarijat za narodnu odbranu dostavio listu od oko 40 generala i pukovnika koji bi se mogli angažovati za tu dužnost i da je ta lista bila kod Jovanke Broz.

Predsjednik Republike je u pojedinim periodima bio bez kuvara, jer je Jovanka Broz odbacivala sve predložene kandidate za ovaj posao, pa su hranu za Predsjednika Republike pripremali dežurni ljekari i medicinski tehničari, ili je donošena iz "Metropola" ili "Kluba poslanika". Od šefova Kabineta Predsednika Republike Jovanka Broz je zahtijevala da se pojedini radnici smjenjuju. Često je tražila i smjenjivanje ljekara, navodeći da su nesposobni i da neće da se angažuju na poslovima higijene i organizaciji ishrane u rezidenciji.  Vršila je pritisak i na Predsjednika Republike da mijenja svoje odluke o organizaciji i radu službi u rezidencijama. Tako su problemi oko angažovanja kadrova za rad u rezidencijama postajali preokupacija kako Predsjednika Republike, tako i njegovih najbližih saradnika (Kardelja i dr.).

Prilikom raspravljanja "problematike" kadrova u rezidencijama, Jovanka Broz je vrlo nepovoljno govorila o tim kadrovima. Milutinović navodi slučaj kada je predsjednik Komisije SKJ Rato Dugonjić, izazvan njenim nastupom i primjedbama na račun kadrova u rezidencijama, rekao da je čuo da je ona "teška žena", ali da nije mogao ni pomisliti da je stvarno "toliko teška". Milutinović, takođe, iznosi da je Predsjednik Republike, na takva ponašanja i reagovanja Jovanke Broz, stavljao primjedbe i isticao da je on zadovoljan sa stanjem u rezidencijama.  

On ukazuje da je poznato da Predsjednik Republike nije rado prihvatao promjene personala u rezidencijama, naročito ne onih kadrova na koje je navikao, u koje je imao povjerenja i sa kojima je održavao prisnije odnose (igrao karte, šah, gledao filmske predstave i slično).  Navodi da je Jovanka Broz stalno sumnjičila ljude, posebno vojna lica, ističući pri tome kako skoro niko od osoblja oko Predsjednika Republike ne zadovoljava kriterije i kvalitete. Aleksandar Šokorac iznosi da je Jovanka Broz sumnjičila gotovo sve radnike u Kabinetu Predsjednika Republike, da je pojedince smjenjivala, postavljajući pitanje "za koga rade" (pukovnik Dimić).

Ovo karakteristično pitanje Jovanka Broz često je postavljala mnogim radnicima u Rezidenciji, sumnjičeći ih da "rade za nekog drugog".  Tako je optuživala skoro sve ranije lične sekretare Predsjednika Republike da su "radili za nekog drugog" i uporno se protivila popunjavanju radnih mjesta ličnih sekretara, što je veoma otežavalo rad Predsjednika Republike i Kabineta. 

Ostatak teksta pročitajte na Express.hr.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)