Načelnik Opštine Višegrad Mladen Đurević i biznismen Slobodan Pavlović juče su u Višegradu otkrili spomenik Mehmed-paši Sokoloviću. Spomenik je otkriven u prisustvu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i idejnog tvorca Andrićgrada režisera Emira Kusturice. Tim povodom iz arhiva DEPO Portala objavljujemo tekst našeg saradnika Bojana Bajića iz 2011., koji je pisao povodom obilježavanja 50 godina od Nobelove nagrade Ivi Andriću i početka gradnje Andrićgrada

Mehmed-paša Sokolović, vladar svijeta sa Drine

Od oca Dimitrija i majke ¹Marije, rodilo se 1505. godine muško dijete, kome dadoše ime Bajo. Bajo Sokolović se rodio na visoravni Ravanci sa sjeverne strane planine Varda, čije južne obode ocrtava rijeka Lim, a na čijim obalama uspavane dane provodi današnji gradić Rudo. Prvi vazduh je mali Bajo udahnuo na nadmorskoj visini od oko 1100 metara, a ispod najvećeg vrha planine Varda od 1389 m. Da li je podudarnost najvećeg vrha Varde i godine odigravanja Kosovskog boja slučajnost ili ne, nismo sigurni, ali znamo sigurno da je sudbina izbacila malog Baju Sokolovića na poprište svjetskih zbivanja i neizbrisivo ga utkala u istoriju Bosne i Hercegovine, Srbije, Turske, a bogami i cijelog čovječanstva.

SUDBONOSNI SAN

Legenda prenijeta s koljena na koljeno, a zabilježena od strane mnogih istoričara, posebno u djelu “Mehmed-paša Sokolović” čuvenog istoričara Radovana Samardžića, ukazuje na sudbinsku predodređenost malog Baje. Legenda kaže da je majka Marija u poodmakloj trudnoći usnila jedan san; kada se probudila odmah je svoj san pripovjedala svome svekru, koji je u selu važio za dobrog tumača snova. Nakon što je čuo san koji je snajka usnila, on je odmahnuo rukom i rekao Mariji: ‘’slobodno zaboravi to što si sanjala, ne može tebe zapasti da rodiš vladara svijeta, čija će djela natkriliti svijet”. Iako svekar nije vjerovao da je moguće ostvarenje sna, on ga je ipak dobro protumačio, mali Bajo je postao Mehmed-paša Sokolović i za svoga vakta zavladao svijetom.

Njegov vakat kreće već negdje oko 1545. godine kada ga sultan Sulejman Veličanstveni imenuje za admirala turske flote. Tada se u Carigradu po prvi put počinje komentarisati taj mladi, visoki, crni, naočiti muškarac, koji svojim prefinjenim ponašanjem i širokim obrazovanjem plijeni pažnju u vladajućim krugovima, a naročito među ženskim svijetom. O posebnoj težini povjerenog mu položaja svjedoči činjenica da je na admiralskom mjestu zamijenio proslavljenog «morskog vuka» Hajrudina Barbarosu. Njegovi uspjesi na mjestu admirala turske flote su bili jak temelj za ostvarenje sna sanjanog u balkanskoj zabiti, u vremenu kada su još uvijek bila svježa sjećanja na uništene srednjovjekovne države Bosnu i Srbiju s jedne strane, i kada se običan svijet sve više navikavao na činjenicu da je, s druge strane, moćna Otomanska imperija sada tu i nema namjeru povlačiti se u skorije vrijeme.

Njegov vakat kreće već negdje oko 1545. godine kada ga sultan Sulejman Veličanstveni imenuje za admirala turske flote. Tada se u Carigradu po prvi put počinje komentarisati taj mladi, visoki, crni, naočiti muškarac, koji svojim prefinjenim ponašanjem i širokim obrazovanjem plijeni pažnju u vladajućim krugovima, a naročito među ženskim svijetom

Majka Marija je te sudbonosne noći usnila kako joj iz oblog stomaka, već poodmakle trudnoće, izrasta veliko drvo, čije su grane pale na sve strane sobe, a oko kreveta na kojem je spavala. Po svekrovom tumačenju stomak je predstavljao svijet, veliko drvo predstavljalo je dijete – vladara kojeg majka u stomaku nosi, dok su grane razasute po cijeloj sobi nagovještavale njegova buduća djela po čitavom svijetu. Istorija je kasnije zapisala da je mali Bajo – Mehmed-paša Sokolović bio «kao drvo čvrst i moćan», a svoja plemenita djela po cijelom svijetu načinio.

PRODOR NA VRH SVIJETA

Sultan Sulejman, vidjevši ogroman potencijal u Sokoloviću, 1555. godine uvodi ga u vezirsko vijeće, od kada mali Bajo postaje čvrst oslonac vladara svijeta padišaha Sulejmana Veličanstvenog. U nezaustavljivom prodoru ka vrhu ondašnjeg najmoćnijeg svjetskog carstva, Sokolović u godini 1565. dolazi do vrha, do mjesta poslije kojeg nema dalje, jer iznad njega ostaje samo sultan. Mali Bajo postaje veliki vezir Otomanskog carstva, današnjim jezikom rečeno premijer vlade. U vrijeme kada Sokolović postaje Sulejmanov izbor za preuzimanje kormila carstva, Sulejman je već u dubokoj starosti opterećen izborom najsposobnijeg od svojih podanika, koji bi bio sposoban da upravlja neograničeno velikim carstvom od Ugarske do Indije, od Afrike do Rusije. Za stvaranje pomenutog carstva, moćnog i jakog, kojeg su se sve civilizacije plašile, čije su vojske već ”kampovale” pod zidinama Beča, kojeg je sredio i unutra i spolja, Sulejman od zapadnog svijeta i jeste zadobio nadimak Veličanstveni. E sad, taj i takav Sulejman, mudar i veličanstven, vladar svijeta, medju milionima svojih podanika, bira malog Baju, da mu sačuva i unaprijedi carstvo prostiruće na tri kontinenta.

Pa zar je to moguće, da se neko od nas, nas koji se rađamo po bosanskim vrletima i čitav život provodimo između ona čet’ri brda gdje smo se rodili, toliko izdigne svoje poglede iznad ovdašnjeg i ovozemaljskog, pa ni manje ni više nego počne svijet posmatrati kao sopstveno dvorište. Mi, koji ni dan danas ne vidimo dalje od ona čet’ri brda, dadosmo sokola, koji je kao veliki vezir sazvao svoje saradnike i naredio im da naprave nacrt prokopavanja kanala između Afrike i Azije (današnji Suecki Kanal), pa da mu osmisle spajanje Kaspijskog Jezera i Crnog Mora (krenuo u ostvarenje i prokopao dvije trećine, gdje ga je zaustavio Ivan Grozni). Čuj zaustavio ga Ivan Grozni, čuj malog Baju zaustavio Ruski car Ivan Grozni, malog Baju koji je kao i svako balkansko seljače odrastao s ovcama, vukovima, šljivama i jabukama, najsrećniji bio kad bi mu otac dao konja da na vodu ne ide pješke, njega zaustavio Ivan Grozni; bože mili, je li to moguće?

Mali Bajo se u prodoru na vrh svijeta dobro oslonio na svoje zemljake i familiju, da mu čuvaju leđa u tuđem svijetu, pa je tako: Mustafa-paša Sokolović, njegov brat od strica, bio budimski vezir, sagradio Rudo 1555. godine, a njegov sestrić Ferhat-paša Sokolović, bio bosanski sandžakbeg, sagradio dzamiju Ferhadiju u Banja Luci 1579.godine, a brat mu bio Makarije Sokolović, prvi srpski patrijarh u Peći 1557. godine,… Da ne pominjemo da je porodica Sokolović dala 15 vezira, tri velika vezira, a ”nižih činovnika se ne isplati ni popisivati”, kako je Evlija Čelebija primijetio u svom putopisu, pa onda četiri srpska patrijarha, a nižih vjeroučitelja i dostojnika ne zna se ni kol’ko. Nebrojeno pametne i inteligentne djece iz jednog sela, iz jedne familije, a kol’ko li je takve djece u cijeloj Bosni tada bilo, a i propalo, baš kao i danas.

Kakva je to vjekovna nesreća, da skoro svako naše dijete, koje pokazuje bistrinu i oštroumnost od najmlađih dana, mora otići daleko od ove Bosne i Hercegovine, da bi pokazalo šta je sve u stanju napraviti i postići? Ako kojim slučajem ostane, onako bistro, nakon svojih pubertetskih godina počinje osjećati tjeskobu i bujicu nezadovoljstva, jer nema uslova da nadogradi svoje talente. Ta tjeskoba počne našeg mladog čovjeka razjedati iznutra, činiti ga nezadovoljnim, pa on polako počinje prenositi bezvoljnost na svijet oko sebe u uvjerenju da se nikad i ništa ne može promijeniti. Kada je već u takvom ubjeđenju prevalio 30 godina, i dalje oštrouman, ali mračan i bez pogleda u budućnost, on postaje dio vjekovnog bosanskog usuda, koji ne dozvoljava i opire se novim mladim generacijama da bilo šta promjene. Tako se krug zatvara iz generacije u generaciju, začarani krug neuspjeha i razočarenja.

ČUDO NEVIĐENO

Možda bi i mali Bajo, da ga ne odvedoše u Jedrene i Carigrad, gdje onako oštrouman iskoristi sve mogućnosti velikog carstva, u kojem su jasno bili postavljeni sistem i kriterijumi uspjeha, prevalio tridesete kao neostvareni talentovani dječak, te ostao apatični čobanin i demagog, tj. još jedan izvor pesimizma i brana novim idejama, odnosno, neangažovani bosanskohercegovački student ili diplomac, današnjim riječnikom kazano.

Bajo je već bio napunio 18 godina, kada je između 1522. i 1524. stigao u Jedrene, ubrzo nakon pada Beograda 1521. godine, po zakonu koji je sultan donio, da se u cijelom carstvu regrutuje nova generacija mladih janjičara, koji će zavisno od sposobnosti i pameti biti raspoređeni na različite dužnosti. Oni izrazito bistri i sposobni su dobijali mogućnost da se školuju i izučavaju različite nauke, kako bi se pripremili za različite državne položaje, sve do položaja premijera vlade. Bajo je sa velikim brojem ostale balkanske djece ocjenjen kao napredan i sposoban, te je pristupio veoma rigoroznom sistemu obuke i školovanja. Pošto je Otomansko Carstvo imalo temelje u islamskom zakonu, sva djeca, a među njima i mali Bajo, morala su primiti islam, pa je tako mali Bajo, Srbin pravoslavne vjeroispovjesti postao Mehmed Sokolović, muslimanske vjeroispovjesti.

Nakon mnogo godina, Mehmed-paša Sokolović objašnjava mletačkom ambasadoru svoj lični doživljaj vjerskog obrata. On kaže: ”moje pravoslavlje doživljavam kao predsoblje do moje vjere islama”. On nije odbacivao i poništavao ni jedno ni drugo, on je našao svoju unutrašnju harmoniju. Zbog toga on u selu Sokolovići, nadomak Rudog, gradi čudo neviđeno, u današnje vrijeme nepojmljivo. Gradi džamiju ocu (koji je otišao za sinom u ‘Stambol i postao Sinan-paša Sokolović), a crkvu majci Mariji (koja je ostala pravoslavne vjere), i sve to u razmaku od 200 metara jedno od drugog.

Pošto je Otomansko Carstvo imalo temelje u islamskom zakonu, sva djeca, a među njima i mali Bajo, morala su primiti islam, pa je tako mali Bajo, Srbin pravoslavne vjeroispovjesti postao Mehmed Sokolović, muslimanske vjeroispovjesti

Da li je moguće da su nas ovi mračni bosanski krugovi, iz generacije u generaciju, toliko unazadili da mi u današnjem vremenu ne možemo da pojmimo kako je to jedan čovjek, prije 450 godina, mogao graditi i džamije i crkve, biti i Srbin, i musliman, i pravoslavac, i Bosanac i Turčin odjednom, pa imati za brata srpskog patrijarha Makarija Sokolovića i ujedno biti zet sultanov, dizati ćupriju na Drini svom narodu i planirati Suecke kanale drugim narodima, te unaprijeđivati diplomatiju u odnosu na rat, čineći cijelom čovječanstvu uslugu, te primati na poklonjenje zemljake, svakodnevno da upita ”valja li ćuprija” koju je dao sačiniti.  Istovremeno, pregovarati sa svjetskim vođama, graditi mostove između vjera, naroda i država, baš kao što je sam u sebi izgradio mostove među desetinama lica koja je u sebi nosio.

Šta bi bilo s njim da je ostao u zavičaju, to ne možemo znati, ali znamo sigurno da ovdje nešto ne valja i da se mijenjati mora. Možemo li zamisliti sliku u kojoj mali Bajo ostaje ovdje, a s njim i hiljade drugih kojima ova zemlja ne da ‘disati’ i koji dan danas odlaze da daju doprinos tuđim državama i narodima? Možemo li zamisliti sliku da talenat i pamet cijenimo ovdje, a ne kad ode i u tuđini se dokaže? Mnogi bi rekli da to nije moguće, a možda su i u pravu, a neki će reći da je moguće, a možda su i oni u pravu. A sve zbog toga sto je Bosna, a i Hercegovina, čudo, čudo neviđeno, pa se čovjek godinama naučio na čudesa loša, a ko će ga znati, možda ova čudnovata zemlja, jednom, nenadano i naglo, kakav joj je sav narod po mentalitetu prijek i nagal, okrene na dobro.

Hvala ti Bajo, Mehmede, pravoslavče, muslimanu, svjetska silo što se zavičaja odrekao nikad nisi, hvala ti za Pećku patrijašiju, za Ćupriju, za džamiju i crkvu, hvala ti i za Nobelovu nagradu, ko zna šta bi Ivo pis’o da tebe nije im’o. Hvala ti što si se izdigao iznad ovih naših podjela i izvini što ništa od tebe nismo naučili. Živ nam bio još hiljadu godina.

Pokojni Ljubomir i Milja Kiridžić

¹ Ime majke Mehmeda Sokolovića nije zabilježeno u istorijskim spisima, a relevantni istoričari su u svojim djelima zapisali da ime majke nije poznato. Autor ovog teksta je do podatka o imenu došao kroz kazivanje posljednjeg živog stanovnika rodnog sela Mehmed-paše Sokolovića (selo Ravanci u Rudom), starog Ljubomira Kiridžića, koji je 1924. godište i kome je njegov djed, koji se rodio 1848. godine i živio punih 100 godina, prenio predanje koje je čuo od svog djeda, a ovaj opet od svog, pa se tako, s koljena na koljeno, kroz živo predanje očuvala i sačuvala ova informacija o imenu majke Marije.


(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)
 

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook