Izvor: Al Jazeera/Autor: Vedrana Maglajlija 

Dženita Abaza, koja je kao izbjeglica došla u Kalmar, na čelu je ovog grada, koji je treći put zaredom proglašen najboljim ljetnim odredištem u Švedskoj.

Dženita Abaza s porodicom je iz ratnog Sarajeva pobjegla na Korčulu, gdje je s drugim izbjeglicama provela godinu dana u kolektivnom smještaju u hotelu u kojem je kao dijete ljetovala. Kako se rat razbuktavao, misleći na svoju djecu i njihovu budućnost, u junu 1993. otišli su u Švedsku, gdje su, kao i mnoge izbjeglice, bez posla i znanja jezika počeli ponovo graditi život.

Dvadeset godina nakon toga izabrana je za gradonačelnicu Kalmara, nekadašnjeg skandinavskog kraljevskog grada na Baltičkom moru, koji je već treću godinu zaredom proglašen najboljim ljetnim turističkim odredištem u Švedskoj.

Vodstvo nad gradom od 70.000 stanovnika, s najbolje očuvanim renesansnim dvorcem u sjevernoj Evropi, u kojem se gotovo svaki dan održava neki kulturni ili sportski događaj, dijeli s još jednim kolegom, ističe Abaza na početku razgovora.

"Po švedskom sistemu, to gradonačelničko mjesto je podijeljeno. Kolega je zadužen za izgradnju grada i saradnju s privrednicima, a ja za socijalna pitanja, pitanja obrazovanja, tržista rada i integraciju. To je jako širok i vrlo zahtjevan resor", objašnjava ova rođena Goraždanka, koja je u Kalmaru počela živjeti 1994. godine, kao 30-godišnja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Švedski jezik, dodaje, bio je težak i trebalo joj je nekoliko godina da ga savlada. U međuvremenu je, zajedno s drugim izbjeglicama, osnovala udruženje posredstvom kojeg su pravili izložbe i koncerte, pokušavajući približiti bh. kulturu ljudima koji su ih primili u svoju zemlju.

"Prvi susret sa Švedskom bio je nestvaran. Bio je juni i vrijeme kada je ova zemlja najljepša. Polja šećerne repe bila su procvjetala i u žutoj boji, sve je mirisalo i bilo tako čisto i umiveno. Ljudi su bili ljubazni i imali su konstantno osmijeh na licu. Toga se dobro sjećam. To mi je tada jedino i bilo potrebno. Lijepa riječ i mogućnost da živim život dostojan čovjeka. Zemlja gdje vladaju red, rad i mir", prisjeća se prvih utisaka poslije rata i kolektivnog izbjegličkog smještaja.

Već nepunu godinu nakon toga dobila je posao u općini Kalmar, gdje je radila na projektu pomoći izbjeglicama, koji je, kaže, dobio mnoge nagrade i bio primjer i pokazatelj drugim gradovima kako se radi na uspješnoj integraciji useljenika.

'Šveđani bili u šoku kada su posjetili BiH'

U politiku je ušla 1999. godine nakon što je organizirala putovanje u Bosnu i Hercegovinu za političare iz Švedske. Ta posjeta, prisjeća se, bila je šok za Šveđane, koji su to jako emocionalno doživjeli.

"Mi smo, zapravo, otišli kako bismo ispitali postoje li uslovi za održiv povratak u Bosnu i Hercegovinu, a Šveđani su izdvojili određena sredstva za tu svrhu. Obišli smo Bosansku Gradišku, Prijedor, Banju Luku, Sarajevo... Međutim, švedski političari bili su u šoku kada su vidjeli šta se dešava. To je bila situacija gdje su ljudi, naprimjer u Banjoj Luci, kucali na vrata i molili da uđu u svoje, onda bi u svojoj kući sjedili s nepoznatim ljudima koji su se tu uselili. Sve su pratili i švedski novinari, a Šveđani su to emotivno doživjeli, maltene su plakali. Kada smo se vratili, sredstva su umjesto na povratak preusmjerili na integraciju izbjeglica."

Ostatak čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)