Prvi prekomorski put predsjednika SAD Donalda Trumpa je iza nas. Summa summarum, posebnu rezonancu dobili su njegovi ekstravagantni nastupi na dva međunarodna skupa: (1) summit Atlantskog saveza (NATO) u Bruxellesu, i (2) Grupe 7 ekonomski najmoćnijih zemalja na Siciliji. Da ne bude zabune, to je bivša G-8 minus Rusija (pod sankcijama zbog aneksije Krima i ratovanja u istočnoj Ukrajini).

Da ne dužimo, Trump je u ovim prigodama okomito zabio jedan prst u oko članicama NATO-a, a drugi plavoj planeti Zemlji. Zahvaljujući budnom oku svjetskih medija, vidjeli smo kako je to učinio. Evo i rekapitulacije, za svaki slučaj.

Ad-1, od postanka najvećeg vojno-političkog saveza u istoriji, Trump je  prvi američki predsjednik koji se na skupu ovog formata nije pozvao na član V - to sveto slovo NATO-a, koje glasi: '...napad na jednu članicu Saveza je napad na SVE ostale...'. Naravno, ovdje lagano treba zaboraviti njegovo pusto podsjećanje na neadekvatne kontribucije članica budžetu & arsenalu Alijanse, kao skaradno jeftin paravan.

Osim sto je nediplomatska, to nije nikakva nova priča.

Ad-2, po povratku u Washington, Trump je potvrdio/obznanio da SAD napusta Pariški sporazum o klimatskim promjenama, čime se prva svjetska sila svrstala, našla u malobrojnom ali odabranom društvu -  sa Nikaragvom i Sirijom (!)

Gore izloženo, u kombinaciji sa predstojećim vrlo neizvjesnim post-brexit izborima u Velikoj Britaniji, te još jednom jalovom sesijom tzv. Procesa Brdo-Brijuni (prošlog vikenda u Ljubljani), dosta snažno reaktualizira slijedeći - koliko 'proročanski', toliko i edukativan tekst potpisnika ovih uvodnih redova - objavljen u junu prošle godine na prestižnom portalu Tačno.net.

Isti, uz saglasnost autora prenosimo u cijelosti:

ZAPADNA ALIJANSA: Čuvar slobode ili dinosaurus u 21. stoljeću(?)

Dva predstojeća događaja – jedan na evropskoj, drugi na američkoj obali Atlantika –   pobuđuju nesvakidašnji interes svjetske javnosti. Od prvog nas dijeli par dana i sati. Riječ je o tzv. Brexitu –  referendumu to be or not to be o izlasku ili ostanku Velike Britanije u Evropskoj Uniji, zakazanom za 23. juni/lipanj o.g. Drugi pada (tek) u novembru/studenom o.g. a radi se, naravno, o američkim predsjedničkim izborima.

Bez truna patetike, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji, kao i izbor slijedećeg američkog predsjednika, krajem tekuće godine, imaće kardinalan, ako ne i sudbinski uticaj na geopolitičku poziciju i budućnost tzv. zapadne alijanse, odnosno njenih glavnih stubova – NATO i EU. O detaljima, poput cijene eventualnog britanskog izlaska iz EU, mogućem ‘domino efektu’ na ostale članice EU, kao i bitnim aspektima predsjedničke kampanje dva najvjerovatnija kandidata – Hillary Clinton ispred Demokratske, odnosno Donalda Trumpa, ispred Republikanske partije SAD, biće riječi  u nekom narednom tekstu.

U istorijskoj retrospektivi, ekonomska i vojno-politička nadmoć Zapada iskovana je tokom prošlog stoljeća u dva svjetska rata – pobjedom nad njemačkim postkolonijalnim ekspanzionizmom u prvom, tzv. ‘Velikom ratu’, te pobjedom nad fašizmom sila osovine u Drugom  svjetskom ratu  – Njemačkom, Italijom i Japanom – uz (da ne bude zabune) nemjerljiv vojni doprinos i neuporedive ljudske žrtve Sovjetskog Saveza.

U međuvremenu, pod nedodirljivim liderstvom i poticajima SAD, kreirane su supra-nacionalne strukture, zapravo geostrateški alati za očuvanje i širenje globalne dominacije zapadne alijanse –  NATO i Evropska unija. U oba ova zapadna kluba ušla je na velika vrata (i) poražena, razorena pa obnovljena Zapadna Njemačka, ovim ustaljenim redom – prvo u NATO (1955), pa u EU (1958).

Tako su pobjednici državnički mudro izbjegli ponavljanje kobnih grešaka iz Versaillesa gdje je potpisan katalog poniženja Njemačke, poražene u prethodnom ratu (!). U toj novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope, Njemačka je svoj teutonski DNK, tu svoju tradicioionalnu (ratničku) energiju genijalno konvertovala & usredotočila na razvoj – da bi, u samo dvadeset poslijeratnih godina, stvorila privredno čudo, Takva, razvijena  i ponovno ujedinjena (1990), Njemačka je već godinama neupitan evropski lider i (u tandemu sa Francuskom) zasluženo nosi epitet lokomotive Evropske unije.

Decenijama je transatlantsko partnerstvo uspješno održavalo međunarodnu sigurnost, istovremeno uspješno šireći ‘zapadne vrijednosti’ – Slobodu, Demokratiju, Vladavinu zakona i Otvorenu ekonomiju. Manje-više glatko je prošireno članstvo u NATO i/ili EU, uglavnom na bivše članice sovjetskog lagera, plus Slovenija i Hrvatska  pa – Kipar (!?). Ostatak bivše SFR Jugoslavije, ostavljen je na čekanju, dok je zvanični Bruxelles, sve napore u procesu proširenja poslijednjih godina fokusirao na Ukrajinu – ishitreno, arogantno i neuspješno. Rezultat je poznat, a poslijedice globalne i još uvijek nesagledive – od ruske aneksije Krima, rata ‘niskog intenziteta’ u istočnoj Ukrajini,  do sirijskog ‘Černobila’, te biblijskog egzodusa stanovništva i nezapamćene invazije izbjeglica na Evropu, teroristički napadi u Francuskoj i Belgiji, islamofobija, putinofobija…

Nažalost, zapadna alijansa jeste danas upadljivo slabija nego u godinama prije i neposredno nakon pada Berlinskog zida. Njenu realnu moć i uticaj ozbiljni analitičari nerjetko upoređuju sa onom iz tridesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme uspona nacizma u Evropi, Globalna finansijska kriza koja je iz 2008. potekla iz Wall Street-a, do dan danas ne prestaje da naplaćuje svoj danak, dok finansijski eksperti najavljuju novu. Grčka, ta najtanja karika EU je već decenijama i do daljnjeg na finansijskim aparatima Bruxellesa (čitaj Berlina), uspon i realni potencijali izranjajućih ekonomskih sila u Aziji i drugdje (BRIKS) pojačavaju ove strepnje i ksenofobiju na do jučer mirnom i samo-zadovoljnom Zapadu. Odnosi unutar velikog trougla SAD-EU-Kina, kao i njihova pojedinačna percepcija Rusije i vice versa, po sebi donose različite prioritete, nova rivalstva, kao i nova strateška partnerstva. Ovo se danas dešava unutar, ali i izvan pomenutog trougla.

Naravno, ništa od pobrojanog nije ‘osvanulo preko noći’’. Podsjetimo se prvih ozbiljnijih  razilaženja između SAD i evropskih saveznika početkom (19)90-tih godina tokom krvavog raspada SFR Jugoslavije. Slijedili su zatim neslavni ratovi u Zalivu u vrijeme administracije Busha Starijeg (2003), i posebno Busha Mlađeg (2007). kada je trajno narušeno uzajamno, transatlantsko povjerenje i uvažavanje. Poznati, isfabrikovani casus beli  (Bush & Bler kontra Sadama Huseina), doveo je svojevremeno do totalnog razaranja Iraka i haosa u cijelom regionu. Poslijedice se multipliciraju do danas i dalje u nedogled – počev od rečene sirijske golgote i nasilnog abortusa ‘arapskog proljeća’, brutalne egzekucije režima u Libiji, eskalacije terorizma jučer u Turskoj, Francuskoj, Belgiji, Floridi, sutra…

…pa evo –  do britanskog referenduma 23. juna i  nedajBoženikome – Donalda Trumpa u Bijeloj kući, nakon novembarskih izbora u SAD.

Sve da se ovi događaji odvijaju u neka normalna, bolja vremena, opet bi zaposjeli najširu pažnju kako-svjetskih-tako-i-domaćih medija. Naravno, pod uslovom da se isti ne podudare sa prevažnim događajima u okviru procesa Brdo-Brijuni, ili pak sa izborima u Mostaru.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook