Za ovogodišnju FEDRU u Bugojnu od strane amaterskih kazališta/pozorišta i amaterskih kazališnih/pozorišnih grupa nominirano je petnaest predstava. 

Zbog kašnjenja prijava i nemogućnosti dogovora oko termina igranja predstava MTM Mostar kao i činjenice da MTM nije dostavio video snimke, predstave nisu selektirane.

U Zvanični program Festivala, delegiram sljedećih sedam predstava:

1. STUDENTSKO POZORIŠTE BANJA LUKA 

“Tetovirani Isus”, 
Režija: Aleksandar Pejaković
Adapt. A. Pejaković, po motivima iz proza Mirka Kovača.
Heterotopija zatvora je mjesto slobode od ludila okolo njega. Pejaković je pričom o Isusu u dimu banjalučkih ćevapa, po motivima i idejama iz proza Mirka Kovača, pokazao kako se na prostoru Balkana od pamtivijeka ništa ne mijenja i kako se jedan te isti prostor nasilja, manipulacije i neslobode stalno ponavlja, samo u različitim varijetima i manifestacijama. Predstava je precizno režirana, generalno dobro glumljena i, naravno, sasvim aktuelna. Nizom dobrih dramaturških intervencija u Kovačevim tekstovima, te interesantnim rediteljskim rješenjima Studentsko pozorište iz Banjaluke donosi jednu svježu i zanimljivu predstavu. 

2. TEATAR FEDRA BUGOJNO 

“Posljednja porodica”
Režija i tekst: Vahid Duraković
Porodica je neupitno polazište i počivalište civilizacije. I kao koncept i kao izvedba, u formi u kojoj se pojavljuje posljednjih par stotina hiljada godina, ona je patrijarhalna, po sebi konzervativna i samodovoljna tvorevina. Na jedan način, ona štiti, na drugi način ona manipulira i guši svoje članove. Kako god bilo, i ma koliko ona bila konceptualno stara ljudska izmišljotina, pitanja koja postavlja svojim članovima uvijek su nova i uvijek su etičkog, odnosno, moralnog porijekla: ko donosi odluke, kako se one realiziraju, ko se brine, ko je unutar nje, i za nju, bolji, ko je narušava itd, itd. Sva se ovakva i slična  pitanja najmanje dupliraju i intenziviraju onda kada se unutraporodična komunikacija izvrgne pogledu društva spektakla. Zašto je ovdje u pitanju posljednja porodica, o tome sasvim uvjerljivo i dramski relevantno govori bugojanska predstava. 
Groteska, smijeh i apsurd, samo su efekti i posljedice sukoba na relaciji društvo-porodica.

3. AMATERSKO POZORIŠTE GRAČANICA

“Maratonci trče počasni krug”
Režija: Mirela Trepanić
Tekst: Dušan Kovačević
Gračaničko amatersko pozorište, u posljednje vrijeme vođeno režijskim uradcima Mirele Trepanić, navikava nas na to da će publika ostati zadovoljna, da će njihov (ma koji) komad na jedan “uvrnut” način, preko komedije i groteske komunicirati i sa vremenom i sa publikom, odnosno i sa društvenim i sa recepcijskim okvirom unutar, ili, u kojem igraju. Preko komedije, dinamične glumačke igre, često i igračkih tačaka, publika se aktivno “drži” komada o čijim značenjima će tek naknadno morati misliti. Tako su i sa izborom i načinom na koji je Kovačevićev teksta adaptiran, Trepanićeva i njen ansambl na tragu onog tipa kazališta i kazališne tradicije koji putem humora, groteske i sarkazma, prevlači glazuru zabave, a da pritom ni jedan segment idejnoga ili kritičko-manifestacionog plana komada ne bude zanemaren.

4. HRVATSKO AMATERSKO KAZALIŠTE TRAVNIK 

“Pobuna u kokošinjcu”
Režija i adaptacija: Anto Bilić
Po animiranom filmu Petera Lorda “Chiken Run”, 2000. godine 
Travničani nisu podlegli, a mogli su, u nas uobičajenoj, a često i sasvim nepotrebnoj prilagodbi teksta “za naše podneblje”, prilagodbi koja često u našim pozorištima hoće da se predstavi kao vrijednost “po sebi”, kao vješta “adaptacija” ili “dramatizacija”. Pri većini takvih intervencija rezultat nije ni blizu onome o čemu su autori prije sanjali, pa tako dobijamo najčešće sasvim nepotrebne adaptacije Šekspira (Hamleta) na osmanskom/turskom dvoru, ili Godota na auto otpadu i slično. Reditelj Ante Bilić je poštovao filmski predložak, iako to, naravno, nije morao, i napravio sa svojim mladim glumcima komad koji na svim nivoima dramske potrebe i dramske efektivnosti govori o “kokošinjcu” u kojem svi živimo i o potrebi za pobunom, a koja ne bi bila tek “hedonistička revolucija”. 
O kakvoj se “revoluciji” kod Travničana radi, govori ovaj dobro “upakovani” dramski komad.  

5. HKUD “DINARA”, LIVNO

“Žaba”
Režija: Dinko Periša
Tekst: Dubravko Mihanović
Tekst mladog hrvatskog dramatičara Dubravka Mihanovića (r. 1975.) “Žaba” iz 2004. godine je socijalna drama sa jakim emotivnim nabojem i mogu je igrati samo zreli glumci. Takvima se upravo pokazuju članovi Kazališne scene “Cleuna” iz HKUD-a “Dinara” iz Livna. Utemeljen na izvrsnom tekstu, sa svim elementima koji dramski tekst po klasičnim definicijama treba imati, ovaj je komada mimetička slika stvarnosti tranzicijskih zajednica kojima se prelazak u bolji život dešava kao pad u gori od onoga koji su imali prije tranzicije. Iako se oficijelna društvena nastojanja kroz političke i ideološke upute žele predstaviti kao nužna i u svakom slučaju progresivna, Mihanovićev tekst govori i neophodnim unutarnjim tranzicijama koje se nikako ne dešavaju. Tako je, zapravo, unutarnji svijet njegovih likova samo model za vanjski svijet zajednice u kojoj oni nastoje (pre)živjeti . 
Livanjska predstava sve ove ključne vrednote Mihanovićeva teksta uspijeva sačuvati i istaknuti. 

6. TEATAR TOTAL VISOKO

“Ćelava pjevačica”
Režija: Jasenko Muzaferija
Tekst: Eugene Ionesco
Kako se lik Ćelave pjevačice nigdje u Ionescovoj drami ne pokazuje, tako se i visočka predstava nastoji baviti onim što u njegovu tekstu “ne postoji”. Upravo je to ono na čemu se teatar apsurda i temelji – naime, na bavljenju besmislom, na odustvu koncepta, na nemogućnosti komunikacije, na stalnom očuđenju percepcije, kako bi rekli ruski formalisti, i sličnim metodama kojima se svijet prikzuje u “svom odsustvu”, u odsustvu svakog smisla. 
Ono čemu Muzaferijina “prilagodba” (adaptacija) teži jeste pokušaj da se unutar toga apsurda svijeta iznađe stajalište sa koga se o njemu, ipak, može nešto suvislo reći. Ovo je jedan od inventivnijih načina čitanja Ionesca. 

7. GRADSKO POZORIŠTE TREBINJE

“Pisac porodične istorije”
Režija: Slobodan Marunović
Tekst: Ljubomir Đurković
Đurkovićev komad u deset slika precizno skicira temelje jedne obiteljske propasti i nemilosrdno anticipira kuda spoj patrijarhalne učmalosti, historijske ukletosti i socijalne izzglobljenosti vodi, a vodi ne samo ka disfunkcionalnoj obitelji, nego ka disfunkcionalnosti cijelog društva koje je na konceptu takve obitelji utemeljeno. Ideja koja je još prije tridesetak godina u Đurkovićevu tekstu bila sasvim nova i, rekao bih, prilično prognostička (iza propale obitelji dolazi propalo društvo), pokazala se i ništa manje vrijednom i danas. Stisnute socijalnim, potom, etičkim i etno-nacionalnim konceptima, dominirajućim u prostoru Zapadnog Balkana i danas, zapadnobalkanske obitelji nemaju mogućnost preživjeti sam krah društvene zajednice kao takve. Ako je nekada, prije tridesetak godina, od kada datira ovaj tekst, disfunkcionalna, u biti, tragična obiteljska priča naznačavala i dolazak takve zajednice, danas je obrnuto. U ovakvim okvirima, u ovakvim (našim!) zajednicama obitelj nema nikakvih šansi za preživljavanje. Rat je, svakako, izvjestan!
Sve ove vrednote teksta trebinjski glumci su uspjeli istaći, podcrtati i nadograditi svojom scenskom igrom- navodi se u saopćenju selektora.

(Foto: Arhiv/ DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)