Izvor: slobodnaevropa.org

Istoričar Dragan Markovina za ‘Zašto?’ objašnjava zbog čega je u većem dijelu bivše socijalističke federacije jugonostalgija i dalje veoma rasprostranjena.

Prema istraživanju Galupa, više od polovice stanovnika Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije misli da je raspad Jugoslavije bio štetan za bivše republike dok u Hrvatskoj i na Kosovu samo mali dio stanovnika žali za bivšom državom. 

Mit

Prvo bih se pozabavio time zašto je takva razlika među bivšim republikama, dakle zašto je konkretno u Hrvatskoj i na Kosovu takva situacija.

Radi se o tome da je cijeli utemeljiteljski mit tih dvaju država bio na raskidu s Jugoslavijom u bilo kojoj varijanti.

Afirmacija

U Hrvatskoj posebno s obzirom da je ta ideja jugoslavenstva i nastala na hrvatskom prostoru i da je na neki način to dio koji se pokušava zatajiti u prošlosti Hrvatske.

Ima čak ta vrsta poželjnog govora u javnosti protiv bilo kakve pozitivne afirmacije ičega što je bilo vezano za jugoslavensku državu.

Brojke

Što se tiče ovoga zašto je jugonostalgija i dalje prisutna postoji nekoliko stvari.

Jedan su naravno ekonomski razlozi iz prostog razloga što je vrlo evidentno da čak ni u onim zemljama koje su ipak ponešto odmakle od ostalih -- recimo Slovenija i Hrvatska nešto su bogatije od ostatka bivše Jugoslavije - mnoge ekonomske brojke u gospodarskom rastu, posebno u socijalnom smislu i u smislu broja zaposlenih, nisu ni blizu onakve kakve su bile za vrijeme socijalističkog perioda.

Apatija

Druga bitna stvar je u tome da je kompletna vizija budućnosti i očekivanja zapravo ušla u apatiju.

Najveći dio postjugoslavenskih društava ne očekuje bolju budućnost, posebno mlađi ljudi među njima ne vide da će živjeti bolje od svojih roditelja i naravno da onda pokušavaju uteći nekakvoj realnoj ili izmaštanoj boljoj prošlosti.

Mladost

I treća je činjenica da nakon svega što se dogodilo devedesetih i svih ratova, generacija koja je živjela u razdoblju prije i preživjela te ratove može osjetiti nostalgiju za mladošću i za nekakvom sigurnošću života bez granica i mimo nacionalnih i nacionalističkih mržnji koje se danas zapravo održavaju u tim zemljama.

Ratovi

Naravno da neće nestati zato što imate privatnu memoriju i službenu memoriju i na ovim prostorima je praktično cijelo dvadeseto stoljeće posvađana službena memorija sa privatnom -- neovisno o tome o kojoj državi se radi i u kojem omjeru.

I za vrijeme prve Jugoslavije imali ste sasvim nove udžbenike iz povijesti i drugačiju obiteljsku memoriju zavisno od toga u kojim ste krajevima živjeli.

Imali ste to i za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon i imate to i danas.

Generacije

Znači imate jednu vrlo bitnu razliku privatne memorije i institucionalne a da li će to nestati – neće.

Čak mislim da neće nestati niti kada odu generacije koje su se sjećale, odnosno koje se efektivno sjećaju Jugoslavije.

Instinkt

Ali isto tako u neko skorije vrijeme ne vidim niti nikakvu potrebu, ni želju, niti politički potencijal da se nešto u geografskom i geopolitičkom smislu promijeni.

Ne vidim nikakvu ni želju ni potrebu ni kod koga od ovih društava da se obnavlja ikakva državna zajednica ali ono što instinktivno postoji kod ogromnog broja stanovništva je želja za normalnim životom.

Diskurs

Normalni život se ne može imati u situaciji kada imate jedan prostor koji de facto govori istim jezikom a čiji je glavni legitimitet utemeljen na antagonizmu prema prvim susjedima.

Ljudi instinktivno, po mom sudu, žele normalno živjeti a ne može se normalno živjeti ako si njegovao nacionalistički diskurs jer to naprosto nije prirodno stanje stvari.

(slobodnaevropa.org, DEPO PORTAL, BLIN MAGAIN/md)