Izvor: Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitao mali Semir oca, “babo”, veli, “odakle sam ja došo?”. “Vidi, sine”, krenuo babo oprezno, “prvo smo se ja i tvoja majka upoznali, pa se nako zagledali, jel, pa ko biva krenuli da izlazimo, pa se tako eto na kraju i vjenčali, pa onda, kako bi ti reko, spavali zajedno, pa svašta nešta, i onda, jel, od naše ljubavi, kontaš, ko biva i ti došo.” “Jooj, što je to komplikovano kod nas Sarajlija!”, na to će mali Semir. “Kod mene u razredu pola djece došlo iz Sandžaka.”

Tako je otprilike - dobro, možda ne baš tim riječima - rekreativni etnolog i antropolog amater Semir Efendić, u slobodno vrijeme potpredsjednik SDA i načelnik općine Novi Grad Sarajevo, kod Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku objasnio etnokarakterologiju Fahre Radončića i njegovih zemljaka sa Sandžaka i Prokletija, u dosta senzacionalnom obratu osporavajući svima rođenima izvan Bosne i Hercegovine, napose sandžačkim muslimanima, pravo da se uopće nazivaju Bošnjacima.

Žrtva vlastitih predrasuda, Semir Efendić – provjerio sam sedam puta – ispada, naime, veći Sandžaklija od pola svog razreda iz osnovne škole. Ovaj Sandžaklija iz Goražda, naime, došao je u Sarajevo, završio školu i upisao se u SDA, pa odmah otišao na postdiplomsko usavršavanje na elitni univerzitet u Maleziju – nešto kao Travnik za guzonje – i po povratku kao Bakirov pionir zasjeo na prijestolje načelnika općine Novi Grad

Na stranu što je rušilačku prirodu “brdskih plemena” koja se spustila u Sarajevo, njihovo bošnjaštvo i urođeni nedostatak mitskog bošnjačkog merhametluka, ugledni sandžakolog mrtav-hladan nekažnjeno objašnjavao čovjeku rođenom u Sjenici – to neka je na Senadovu dušu, pa dobronamjerno pretpostavimo da mu je demonstrirao sandžačku blagost i merhamet: upravo je, naime, veličanstvena nepodnošljiva lahkoća kojom pravo na certificirano sarajevsko asfaltno bošnjaštvo ljudima rođenima u Gusinju ili Sjenici – “pa Radončić je”, veli, “tek u mojom godinama došao u Sarajevo!” - odriče čovjek što je na svijet, pa u Sarajevo u osnovnu školu, došao ravno iz Orahovica kraj Goražda.

Pa objašnjava Senadu kako je “kod njega u razredu pola djece došlo iz Sandžaka”.

Žrtva vlastitih predrasuda, Semir Efendić – provjerio sam sedam puta – ispada, naime, veći Sandžaklija od pola svog razreda iz osnovne škole. Ovaj Sandžaklija iz Goražda, naime, došao je u Sarajevo, završio školu i upisao se u SDA, pa odmah otišao na postdiplomsko usavršavanje na elitni univerzitet u Maleziju – nešto kao Travnik za guzonje – i po povratku kao Bakirov pionir zasjeo na prijestolje načelnika općine Novi Grad. I čim je zasjeo, mladi Sandžaklija Semir amidžu, rođake i pola rodbine zaposlio po federalnim ministarstvima, kantonalnim zavodima i policijskim upravama - “odakle sam ja došo?”, pitao tako Semira rođak Adnan, sekretar Federalnog ministarstva prostornog uređenja i član Izvršnog odbora KO SDA Sarajevskog kantona, pa zajoojao, “jooj, što je to komplikovano kod nas iz Novog Grada, u Kantonu pola direktora došlo iz Goražda” – i na koncu otišao kod Senada na televiziju, da tamo istrese svoj vulkanski, novosarajevski građanski gnjev na “brdska plemena” i došljake s Prokletija.

Za početak, ni mali načelnik općine Novi Grad Sarajevo nije rođen u državi Bosni i Hercegovini: rođen je u SFR Jugoslaviji, u vrijeme kad nije bilo ni države BiH ni naroda Bošnjaka, i strogo tehnički – po mjeri istog onog vlastitog licemjerja – on je rođenjem jugoslavenski Musliman

Dobro sad, licemjerje je valjda – sama riječ kaže – definirajuća i glavna karakterna osobina ljudi što drugima po sebi mjere lica i definiraju karaktere, pa ih smještaju u stereotipe po mjeri ličnog licemjerja. Ono što je zaista senzacionalno jest teorija mladog novosarajevskog licemjeritelja po kojoj nije stvar u Fahri Radončiću, već da zapravo nitko rođen izvan države Bosne i Hercegovine ne bi smio ni mogao biti Bošnjakom.

Ne bi to, jasno, bila tako senzacionalna teorija da je do nje došao neki mali Senad iz Goražda, pitajući babu “odakle sam ja došo”. Za početak, ni mali načelnik općine Novi Grad Sarajevo nije rođen u državi Bosni i Hercegovini: rođen je u SFR Jugoslaviji, u vrijeme kad nije bilo ni države BiH ni naroda Bošnjaka, i strogo tehnički – po mjeri istog onog vlastitog licemjerja – on je rođenjem jugoslavenski Musliman. Ako on takav naknadno može biti bosanskohercegovački Bošnjak, onda to, jebiga, može biti i svaki drugi rođeni jugoslavenski Musliman. To bi, uostalom – da je teorija malog Senada iz Goražda – bilo samo između njega i njegova oca, da mu babo objasni kako je “onda, kakob ti reko, svašta nešta, i onda, kontaš, ko biva i ti došo u Sarajevo”.

Kad, međutim, Sandžaklijama i uopće, hm, nebosancima i nehercegovcima pravo na bošnjačku nacionalnost odrekne sam potpredsjednik SDA, Alijine štapske bošnjačke stranke – “Babo, odakle smo ono mi došli?” – onda je to prilično između SDA i, hm, jugoslavenskih Muslimana. Između njih i, kako bi vam reko, njihova Babe, najvećeg od sviju jugoslavenskih Muslimana. Pa neka im onda rahmetli Alija - ili barem sin mu Bakir, ovlašteni tumač njegovih hadisa - objasni kako po potpredsjedniku njihove stranke Musliman rođen u istoj državi kao i oni ne može biti Bošnjak, samo zato što je rođen u drugoj federalnoj jedinici.

Na stranci je, dakle – to je pak između njih i njihova mladog potpredsjednika – da se dogovore onda je li SDA Stranka demokratske akcije ili Srpska demokratska akcija. Po velikosrpskim teorijama njihova potpredsjednika - naime, po kojima muslimanska “brdska plemena” iz Srbije ne mogu biti Bošnjaci - ne može biti srpskija. Možda još samo svpskija

Kad se, naime, pročita i pogleda kako je napisano – da netko dakle ne može biti Bošnjak zato što je rođen u drugoj federalnoj jedinici iste države – dosta nezgodno ispada da ni sam Alija Izetbegović ne bi mogao biti baš čisti Bošnjak, jer je rođen u Bosanskom Šamcu, dakle u Republici Srpskoj, dakle u drugoj federalnoj jedinici iste države. Što, Republika Srpska tada još nije postojala? Naravno da nije. Nije ni Bosna i Hercegovina. Alija se rodio u Tuzlanskoj oblasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Što, Republika Srpska je danas dio Bosne i Hercegovine? Naravno da jest. Bila je i Bosna i Hercegovina dio Jugoslavije.

Štoviše, u Šamcu, dakle u Republici Srpskoj, rodio se i drugi predsjednik SDA, Sulejman Tihić, a i treći, sadašnji predsjednik, rodom je iz Šamca, gdje mu se – to ste valjda shvatili - rodio babo. Sva su tri predsjednika SDA rodom iz Republike Srpske, pa strogo tehnički, jednostavnom blut-und-buden logikom Semira Efendića po kojoj si ono odakle si, ne samo da ne bi bili Bošnjaci, već bi bili – ne postoji nježniji način da ovo kažem – Srbi. Ili barem, ajde, srpski muslimani. Ili srpski Muslimani, to je već između njih i babe Dodika, ne bih da ulazim u te stvari.

Na stranci je, dakle – to je pak između njih i njihova mladog potpredsjednika – da se dogovore onda je li SDA Stranka demokratske akcije ili Srpska demokratska akcija. Po velikosrpskim teorijama njihova potpredsjednika - naime, po kojima muslimanska “brdska plemena” iz Srbije ne mogu biti Bošnjaci - ne može biti srpskija. Možda još samo svpskija.

“Jooj, što je to komplikovano kod nas u Novom Gradu Sarajevo”, što bi reko mali Semir. “Kod mene u općinskom SDA pola stranke Srbi!”

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook