Izvor: slobodnaevropa.org

Profesor Nenad Veličković u nekoliko je navrata pisao predsjedavajućoj Skupštine Kantona Sarajevo zbog Prijedloga Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju. U tim pismima, između ostalog, upozorava na veliki broj pravopisnih grešaka u tekstu zakona, poput nerazlikovanja slova ć i č, ali i niz nelogičnosti koje su napisane, a koje bi trebale da regulišu jednu od najvažnijih oblasti u društvu.

U pismu satiričnog naslova "Predmet: Ukor zbog lopate", skreće pažnju i na činjenicu da oni koji su pisali zakon nisu svjesni razlike između hladnog oružja i oruđa. U razgovoru za RSE Nenad Veličković govori o spornom zakonu i lošoj obrazovnoj politici u Bosni i Hercegovini.

Zbog Prijedloga zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju pisali ste predsjedavajućoj Skupštine Kantona Sarajevo. Na šta tačno upozoravate u tom pismu?

Pisao sam i još pišem i namjeravam da to radim sve do sjednice koja je najavljena, koliko ja znam, 10. maja, a to radim zato što mislim da je taj zakon loš, štetan za obrazovanje, na neki način predstavlja sramotu i za cijeli Kanton.

Prijedlog ovog zakona je do sada povučen. Očekujete li da se tekst "dovede u red"?

Ja znam da se tekst dovodi u red u smislu da je dat ljudima da poprave pravopisne greške, ali, kao što sam rekao, pravopis je najmanji problem. Nemoguće je otkloniti sve greške u 15 dana, prvo zato što ih ima mnogo, drugo, zato što su one usađene u tekst. U korijenu tog teksta je pogrešna ideja, pogrešno razumijevanje obrazovanja.

Problem s tim zakonom je što se on uopšte ne bavi reformom, što mu kvalitet nije u prvom planu. On je, zapravo, i ponuđen da bi se riješili neki odnosi moći, da bi se znalo ko time upravlja i raspolaže, ne u interesu djece nego, ja mislim, i to je vidljivo iz Zakona, u interesu prava raspolaganja tim resursima.

Koliko je sporno to što Zakon, evo o obrazovanju, pišu nekompetentni ljudi i da li se to namjerno radi? Možemo li i o tome govoriti?

Vjerujem više da je to možda neka inercija, da su ljudi prosto digli ruke od toga da oni mogu nešto da učine, da išta ovdje zavisi od njih i onda su se prepustili inerciji. U toj inerciji mi imamo neke ljude, očito to Ministarstvo, ali ono nije ni po čemu drugačije od ostalih. U tom Ministarstvu rade godinama neki ljudi koji, očito, ovakve stvari pripremaju i rade u ime nekih ministara koji dolaze. Mi nikad ne znamo ko su ti ljudi, oni nikad lično ni za šta ne odgovaraju.

Konkretno u obrazovanju, stotine nastavnika žive često u strahu od nekih provjera, dužni su da se opravdavaju, da daju neke izvještaje, da odgovaraju za to što rade, a ne znam da je iko ikada te ljude u ministarstvima provjeravao šta oni znaju, šta oni rade. Mislim da bi neko za ovakav prijedlog zakona morao odgovarati. Prosto onako – ako može nastavnik da izgubi posao zato što ne uradi svoj posao dobro i učini štetu nekome, ili direktor, ili neko, mislim da to moraju i ljudi koji rade u ministarstvima.

Brojni intelektualci tvrde da će ovaj zakon zaista donijeti štetu, prije svega djeci, a onda i nastavnicima i profesorima. Da li smo mi, u ovakvoj situaciji u kakvoj jesmo kada je riječ o obrazovanju, upravo zbog toga što se ovim poslom bave ljudi koji nisu stručni za to i što se politika upliće u sve to?

Djeci škodi loše obrazovanje, a ovaj zakon će zadržati loše obrazovanje, čak omogućiti da bude još lošije. On na neki način ugrožava prava nastavnika, odnosno smanjuje njihova prava, tako da mi je jako čudno da je sindikat učestvovao u tome i pristao na ovakav konačni tekst.

Vi ste pomenuli da intelektualci kritikuju ovo i stavljaju primjedbe, međutim, jedan od razloga zašto je ovaj zakon loš je upravo u tome što ti intelektualci nisu bili uključeni u njegovo donošenje. Možemo mi reći da je kriv dijelom neko u Ministarstvu ko je za to nestručan ali je, zapravo, kriv i onaj ko je stručan, a ko se u to nije uključio, na vrijeme.

Bila je javna rasprava, u toj javnoj raspravi nemate nikoga sa Pravnog fakulteta, nemate nikoga sa nastavnih fakulteta, gdje su ljudi koji su sigurno stručni za ove oblasti, imate nekoliko nevladinih organizacija – tako da je javna rasprava bila dosta loša i meni se čini da se odgovornost za to ne može svaliti samo na javnost. Onaj kome je stalo da Zakon bude dobar mora se postarati da javna rasprava bude kvalitetna. Ako se neki ljudi, za koje očekujemo da se jave, ne jave, mi ih moramo pozvati.

Pomenuli ste da nije stvar lošeg zakona nego stvar lošeg obrazovanja i što se donose zakoni koji će ostaviti ili pogoršati obrazovanje. Kako napraviti obrazovanje u Bosni i Hercegovini boljim? Šta je ključ?

Trebalo bi popraviti od onoga što već sad imamo, početi od toga – to je nova strategija obrazovanja zamišljena tako da se fokusiramo, prije svega, na vrijednosti koje promoviramo u obrazovanju i na razvoj kritičkog mišljenja, odnosno da u vezi s tim definišemo ciljeve obrazovanja. Da vrlo jasno kažemo šta hoćemo da djeca nakon nekog ciklusa obrazovanja znaju, šta mogu da urade, šta mogu da procijene, šta mogu da razumiju.

To je nešto što bismo mogli da uradimo, a kad bismo to uradili, riješilo bi se dosta drugih pratećih problema – od podijeljenih škola, od različitih nastavnih planova i programa, od opterećenja djece, to fokusiranje na tzv. ishode učenja umjesto na sadržaj. To je prvi korak koji se može učiniti, dosta brzo.

(slobodnaevropa.org, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)