Izvor: Vijesti.ba

Iako je rat u BiH počeo i prije 2.maja 1992, drama koja se odigrala taj dan, smatra se za početak rata, a dan se uzima kao dan kada su odbranjene institucije države. Šta je Vaša prva asocijacija na 2. maj? Sjećate li se o čemu ste mislili taj dan kada ste krenuli na posao?

Rat je počeo 2. aprila napadom na Bijeljinu, prelaskom Drine, napadom na Zvornik. Sebično je, nije tačno, previše „sarajevski“ je uzimati dan otvorenog napada, državnog i vojnog udara JNA, Miloševićevog režima i domaćih izdajnika kao početak rata, iako je taj dan najvažniji dan rata, dan je pao glavni grad, sve bi palo, cijela država... Srpskoj politici odgovara datum početka rata 3. maj, događaji u Dobrovoljačkoj, silno se trudi da napad na vojnu kolonu označi kao početak rata, da ispadne da je za sve kriva „bosanska strana“...

Tog 2. maja bio sam na poslu, došao sam na posao 1. maja i ostao. Od početka rata svako mirno, lijepo i sunčano jutro nije slutilo na dobro, ni dan prije nije slutio na dobro. Mirno su građani Sarajeva šetali ulicama grada, prkosno, kao da nas je neko namjerno opuštao, a onda je krenulo, po komandi, u podne...

Koliko je dana za Vas kao voditelja centralne informativne emisije trajao 2. maj, ili je prošlo za čas?

Zaista nisam imao pojma o vremenu. Sve se dešavalo i brzo i sporo. Ušao sam u studio u 15 sati, rekao sam ekipi „ko će čekati do Dnevnika, do pola osam sve ovo može pasti“. Bilo je lako pretpostaviti da će i TV Sarajevo biti meta za osvajanje čim su krenuli na Predsjedništvo i napali su nas, bombardovali, granatirali, cijeli RTV sistem je ostao bez vodećih ljudi. Otišli su, neko je morao preuzeti odgovornost i program, za mnom su ušli pokojni Mladen Paunović i Vladimir Bilić. Sva se tehnika, ti sjajni ljudi, digla na noge, mobilizacija u jednom trenu. TV ekipe, reporteri, Ivica Puljić - hrabro uletjeli u pravu vatru... Ostao sam u programu uživo do pet sati ujutro, 14 sati uživo, nisam imao osjećaj umora, vremena, bio sam nevjerovatno skoncentrisan. Znao sam da se dešava historija, bio sam svjestan svoje i odgovornosti svih nas na televiziji...Zaspao sam tek 4. maja ujutro.

Obično kažu da su djela vrijednija od riječi. Bili ste u situaciji kada riječ postaje djelo. Koliko riječi ste izgovorili u sebi prije nego što se ih kazali u eter i šta je ono što ste rekli bez autocenzure?

Nisam imao autocenzuru, osim kada je u studio bahnuo Fikret Abdić. Ono što mu nisam rekao u programu uživo, rekao sam mu u rijetkoj pauzi kada smo izgubili vezu sa kidnapovanim predsjednikom države. Istjerao sam ga iz studija. Uživo sam 14 sati razgovarao sa generalima koji bombarduju televiziju, Aksentijevićem, Kukanjcem, Đurđevcem i pukovnikom Gagovićem, bio sam iskren, drzak i direktan s njima, kompletnu situaciju sam sasvim dobro razumio, bilo mi je stalo da niko ne pogine više, čak ni vojnici JNA, bilo je među njima mnogo mladih vojnika a upravo njih je njihova komanda poslala u prve napade... Bilo mi je vrlo jasno iz razgovora sa generalom Đurđevcem da je mnogima na srpskoj strani bilo bitno da general Kukanjac, koji je bio opkoljen, bude ubijen i da je mnogima na bosanskoj strani bilo bitno da predsjednik Izetbegović, koji je bio kidnapovan, bude ubijen. To je historijski fakat koji neko treba da temeljito analizira.

U svojoj knjizi "Rat uživo", koja je direkno inspirisana događajima 2. maja naveli ste: "Radim i živim u uvjerenju da će doći dan kada ću napisati, za sve vas, najljepšu najavu i odjavu". Naš portal prethodnih dana je proveo anketu koja kaže da 51,1 posto ljudi kao razlog odlaska iz zemlje navodi strah od sukoba. Gdje smo 25 goodina nakon 2. maja, ako više od pola ljudi u državi strahuje od sukoba.

Da, najavio sam rat, prvi sam izgovorio objavu, ali nikada odjavu. Na neki način taj 2. maj još traje, bez vojnih akcija ali sa jasnim političkim: i dalje se ruši država, napada se i razvaljuje Predsjedništvo, Skupština gori od granatiranja glupostima, blokadama i nebulozama, Televizija se jedva drži, Pošta ne gori (Telecom) ali će pasti, GRAS je izgorio kao onaj tramvaj na Skenderiji, građani nisu više jedinstveni kao tog dana, branitelji. Borci su razvaljeni i umorni, bosanski političari koji su 2. maja bili kao jedan na jednoj strani, sada su kao 100 na 300 strana. Sadašnji predsjednik Izetbegović, koji uvijek ima u izjavama riječ viška ili manjka, jutros kaže da bi „vjerovatno“ tok rata bio drugačiji da je agresor uspio. Vjerovatno ili sigurno? Da je ubijen tadašnji Izetbegović, da li bi se vjerovatno ili sigurno nešto promijenilo? Vjerovatno... I mladi... tog dana su mladi odbranili grad i državu, sada je mladi napuštaju. Uvijek je „bosansko pitanje“ i sudbina naše države bila u našim rukama. Tog 2. maja nismo odustali, jesmo li sada? Ko nas je to prepao ovog 2. maja pa napuštamo državu, odustajemo od nje a nismo se prepali onog 2. maja?!

Čitam danas sve na portalima o 2. maju, sve je uglavnom instant historija, kratke crte, uopšteni opisi, bez imena heroja, nenamjerno ili svjesno izbjegavanje činjenica, bez objašnjenja kako su to stvarno momci u patikama i sa puškicama odbranili državu.

Da sam neko ko ima 20-25 i to čitam, ništa ne bih skontao, sve bi mi bilo zbrkano, i ono pečeno janje na Ferhadiji i situacija u Makedoniji i Velike Srbije i Velike Albanije i 2. maj i strah od sutra i strah od novih ratova, želja da mi neka država da šansu da pokažem da li znam ili ne znam da radim, spakovao bih se i – ne bih otišao. Razumijem sto posto svakog mladog čovjeka koji ode, pa i one koji odlaze zbog budućnosti svoje djece. Strah ih je, neizvjesno je sutra, ako nisi u partiji onda nemaš šanse ali naše odustajanje od naše države je njihov cilj. Čiji cilj? Politički. Koje politike? Svih. Onog Drugog maja je bilo jednostavnije: Jedan napada, drugi se brani. Ovog Drugog maja je komplikovanije: Tri napadaju, jedan odustaje. Narod!

(Vijesti.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)