Izvor: Al Jazeera Balkans; Piše: Hatidža Dedović

Svakog 6. aprila grad na Miljacki oživljava sjećanje i historijsko pamćenje na postojanje lika, simbola, duha svoje odbrane. Danas se navršavaju 72 godine od pogibije Vladimira Perića Valtera. Dok je za Sarajlije on ikona, za druge je i dalje enigma.

Jer, s raspadom Jugoslavije, Valter nastavlja Balkan zbunjivati, dok Kineze kultnim filmom raduje. Sada se svi takmiče da osmisle i neke nove verzije priča o Valteru i, po svoj prilici, bit će ih i ubuduće.

Telegraf RS je 28. septembra 2013. godine donio posve drugu priču o Valteru, tvrdeći da su postojala dva: jedan je bio komunist, drugi četnik. Za neke su nerazjašnjene okolnosti njegove pogibije, dok drugi dovode u pitanje i njegovo postojanje. Tako je Valter postao vremensko-kultna modna sumnja. Kao protivotrov zaboravu, u fokus stavljam priču o ilegalcu, aktivisti, legendi Sarajeva.

Prijepolje, Beograd, Tuzla, Sarajevo...

Vladimir Perić je rođen 1919. godine u Prijepolju. Nakon završene osnovne škole i poslije smrti oca 1928. godine, bio je prisiljen, zbog lošeg materijalnog stanja, sam se izdržavati i školovati. Završava Trgovačku akademiju, potom odlazi u Beograd, gdje upisuje Visoku ekonomsko-komercijalnu školu.

Aktivno je učestvovao i radio u revolucionarnom radničkom pokretu, a u vrijeme službovanja u Hipotekarnoj banci 1940. godine postaje član Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Sarajevo. Kada je "Ćirom" stigao iz Beograda na staru Željezničku stanicu, nije ni naslućivao da će ostati i poginuti u Sarajevu.

Perić nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije nastavlja ilegalan rad u Sarajevu. Imao je mnogo saradnika, obučavao je i mlade kurire. Iz izvještaja Sergeja Mučibačića se doznaje da je imao stan u Podcarini broj 52 (kvart Babića Bašte). Stupa u Majevićki odred Narodnooslobodilačkog pokreta, čiji komandant postaje 1942. godine. Bio je i pripadnik Zeničkog odreda NOP-a i komandant udarnog bataljona u Šestoj istočnobosanskoj brigadi.

Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu poslao je Vladimira u Tuzlu, da rukovodi Mjesnim komitetom Partije. Tada je postao ponovo ilegalac. U Tuzli, na dužnosti partijskog instruktora, uzeo je ilegalno ime Valter. I pored izuzetno teških uslova rada, s Mjesnim komitetom Tuzle uspješno je izvršio zadatak oktobra 1943. godine - likvidirani su ustaški garnizon i njemačka uporišta oko grada, Tuzla je bila oslobođena.

U danima Pete ofanzive, maja te iste godine (u jeku četvrte neprijateljske ofanzive, Bitke za ranjenike), Valter doznaje i za pogibiju brata Spasoja kod Čelebića. I u trenucima gubitka i boli ne odbija još teži i odgovorniji zadatak, odlazi u Sarajevo, učvršćuje partijsku organizaciju i oživljava ilegalni partijski rad.

Shodno zadacima, taktiku je mijenjao, prilagođavao se okolnostima.

Imao je mnogo zadataka, ali najteže mu je bilo pratiti pokrete i namjere četničkog komandanta Dragoslava - Draže Mihailovića. Tokom prvih mjeseci 1945. godine Valter je svakodnevno obavještavao štab Petog korpusa Narodnooslobodilačke vojske i Pokreta za oslobođenje Jugoslavije i Pokrajinski komitet KPJ-a za Bosnu i Hercegovinu o pokretu Nijemaca i njihovim saradnicima. Valter se osobito trudio ojačati organizaciju Antifašističkog fronta žena. Već marta 1945. godine aktivi žena koji su formirani u svim kvartovima Sarajeva dobili su konkretna zaduženja. Žene su bile zadužene da što svečanije dočekaju oslobodioce grada na Miljacki.

Akcija za njemački ratni plan

Početkom 1945. godine za Nijemce su grad na Miljacki i dolina rijeke Bosne postali strateški veoma važni u njihovom ratnom planu. Jer, divizija "Princ Eugen" obustavila je operacije u Sloveniji i uputila se prema Sarajevu. Valter je obavijestio štab Petog korpusa o njenim namjerama:

"Od 23. do 28. marta prebaciće se preko brda za Zenicu jedna njemačka divizija, da bi se ojačale neprijateljske snage u Bosni. Zadatak ove divizije je da od Sarajeva, preko Kladnja, izbije u Tuzlu i učestvuje u ofanzivi."

Pošto se doznalo za njen pokret, nju su desetkovale jedinice Jugoslovenske armije na prostoru od Doboja do Kaknja. Zahvaljujući snalažljivom Valteru, komandanti Drugog, Trećeg i Petog korpusa su bili spremni za odbranu grada. Od Valtera i njegove organizacije traženo je još više rada na terenu i još više izvještavanja. Jedan od njegovih zadataka je bio da dođe do njemačkog plana za odbranu.

Valter je bio razradio nekoliko pretpostavki gdje bi se mogao nalaziti povjerljivi plan, a prihvatio je kao najvjerovatnije da se nalazi u štabu generala Katnera, komandanta grada. Pitanjima s kojima se mučio su: Kako doći do plana? Ko je načelnik štaba?

Shvatio je da mu oblačenje njemačke uniforme neće pomoći, dosjetio se nečeg drugog - sigurnijeg poznanstva s njemačkim oficirom tehničke struke Švarcom. On se nalazio u protivavionskoj bateriji na Grdonju, kojom je komandovao Zvonko Dugonjić Mile, Valterov doušnik i saradnik.

U novoj njemačkoj uniformi, nedaleko od Gradske vijećnice, uspio je sresti Švarca i na njemu svojstven način uspio ga je na kraju nagovoriti da mu donese taj dokument. Švarc je tokom razgovora bio iznenađen koliko je Valter bio dobro obaviješten, znao je gdje je i najnoviji plan urađen, u Vili Braun na Koševu.

I ne samo to, on je znao da su u sastavljanju plana za odbranu Sarajeva učestvovali: generali Lajzer, Katner, Rajnike, Markuli i potpukovnici Fest i Vedel. Švarc je uspio ući u komandu generala Katnera i iz čelične kase noću ukrasti plan i sljedećeg podneva ga predati Valteru. Nakon što ga je proučio, učinio je sve da plan, najsigurnijim kanalom, dostavi komandatu Petog korpusa, general-majoru Slavku Rodiću.

Zahvaljujući krađi njemačkog plana, štabovi Drugog, Trećeg i Petog korpusa su razradili spremno plan za konačno oslobođenje Sarajeva.

Pogibija druga i čudesnog čovjeka

Valter skoro da nikada nije imao mira, jer su ga dužnosti tjerale da bude "čigrasti aktivist". Uvijek je bio u pokretu. Od cjelokupne ilegale tražio je budnost i mobilnost, čvrstu disciplinu u izvršavanju svakog i najsitnijeg zadatka.

Aprila 1945. godine Josip Broz Tito je naredio NOVJ da se pripremi za oslobođenje Sarajeva. Od Valtera i ilegale je zatraženo da neprijatelja napadaju s leđa, da borbenim jedinicama pomogne u lakšoj orijentaciji, sve s ciljem da onemogući realizaciju njegovog podmuklog plana. Iz štaba Petog korpusa putem radiostanice Valter je bio obaviješten da je neprijatelj postavio eksploziv pod sve najvažnije mostove, javne zgrade, kasarne, objekte, kako vojnog tako i civilnog karaktera. Kao što su: Električna centrala, Glavna pošta s direkcijom, Bistrički željeznički most, skoro svi mostovi na Miljacki, hoteli "Evropa" i "Central", čak i Vijećnica.

Valter je odlučio po svaku cijenu zaštititi sve te objekte od vitalnog, historijskog značaja za grad, i to isključivo snagom svoje ilegale. Siloviti napad jedinica Jugoslovenske armije 5. aprila uzdrmao je spoljnu odbranu Sarajeva. A, istovremeno su Valterove oružane grupe izazivale pometnju, jer su ometale pregrupiranje i pokrete neprijatelja.

Tog 5. aprila 1945. godine domobranske snage su bile u Siminom Hanu, nadomak Vratnika. Pošto je Valter znao da je Vratnik kao "kula čuvarkuća" samoodbrane istočnog dijela grada, prvo se oslobađa Vratnik. Potom Bistrik, jedna veća kolona Nijemaca bila je raspršena kod Kozije ćuprije. Valter je išao kroz grad u bijelom mantilu i mašinskom puškom u rukama.

U ponoć 6. aprila naišao je na svog druga i komandanta 27. divizije Miloša Zekića, zamolio ga je da pošalje jednu četu boraca da pomognu naoružanim radnicima Električne centrale. Zekić je obećanje ispunio, čak je istovremeno uspostavio vezu s Franjom Herljevićem, komandantom 38. divizije, i njegova jedinica je požurila da pomogne ugroženom objektu.

Pogibija u posljednjoj sekundi

Priča kaže da je Zekić predlagao Valteru da ostane u štabu divizije, da sačeka kraj borbe. Kao da ga je intuitivno htio spasiti od tragedije?

Ali, Valter je bio čovjek od riječi, radnicima je krenuo pomoći, htio je da centrala proradi i da svjetlo ponovo bljesne. Obećao je Zekiću da će se vratiti, ali nikad više nije. Na mjestu pogibije, u Brankovoj ulici, pronađena je legitimacija i kesica sa pet zlatnika. Jer, Valter je uvijek znao da je svijet pun licemjera i doušnika, zato je uvijek nosio kesicu i imao pri sebi zlatnike za slučaj da ga presretnu ili uhapse, da ih podmiti, da ga puste. Svijet je bio i tad, a još više sad, pun mita i korupcije. Ali, novac uvijek ne pomaže, sudbina stiže kao zlokobna udica.

Nakon saznanja da je poginuo Valter, i Sarajevo je zanijemilo. Kakve li okrutne igre slučaja, život je izgubio ilegalac, aktivist, braneći svjetlost! I to u posljednjoj sekundi bitke za grad, od minobacačke granate. Radnici su ispunili želju heroju - glavni grad Bosne i Hercegovine je osvijetljen i oživljen.

Valter postade legenda. I ostat će, dok god Sarajevo živi i postoji.

(Balkans.aljazeera.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)