Omiljeni psiholog i analitičar u jednom dijelu BiH, izdajnik i plaćenik u drugom, premalo Srbin, previše Bosanac, lobista ISIL-a, američki čovjek, sorošovac i štiftugovac... Sve su to etikete koje prate Srđana Puhala, bh. intelektualca, političkog analitičara i socijalnog psihologa iz Banjaluke koji svoje ktritičke stavove o najosjetljivijim temama današnje Bosne i Hercegovine iznosi otvoreno, drsko i direktno.

Za razliku od brojnih bh. intelektualaca koji "mudro" šute u ovom mutnom vaktu, Puhalo čini iznimku koja u javnom bh. prostoru pokazuje da intelektualni revolt, bunt i razum nisu sasvim utihnuli, o čemu govori u intervjuu za DEPO Portal.

Odgovara i na pitanja kako je živjeti u Republici Srpskoj sa etiketama koje ga prate, zašto Bošnjaci još uvijek nisu spremni da otvoreno govore o zločinima nad Srbima, treba li vjerovati "ruci pomirenja" Aleksandra Vučića, zašto bh. političari ne podnose ostavke i nemaju moralnu odgovornost pred vlastitim pogubnim političkim odlukama, da li je BiH danas jedna državu sa dvije teritorijalne cjeline, ili dvije države koje (na silu) tvore jednu teritorijalnu cjelinu...   

Razgovarala: Dina GANIBEGOVIĆ

Gospodine Puhalo, jedan ste od omiljenih psihologa i analitičara u FBiH, gdje ste veoma popularni jer otvoreno govorite o zločinima koji su počinjeni na svim stranama u proteklom ratu. No, Vaši stavovi često nisu po volji vladajućim i nacionalističkim strukturama u RS-u i nazivaju vas "miljenikom Bošnjaka". Imate li zbog svojih stavova problema u RS, obzirom da tamo živite i radite?

Ima tu nekoliko važnih stvari koje moramo imati u vidu. Ja još uvijek mogu da zaradim sebi platu i nisam primoran da molim vlasti za bilo šta. To mi daje mogućnost da mislim svojom glavom, kažem ono sto mislim i ponašam se onako kako govorim. Mnogo je više poslova koje sam izgubio zbog svog „dugog jezika“ nego što sam ih dobio. Druga stvar koju moram naglasiti je i to da mene praktično i nema u medijima (i elektronskim i pisanim) u Republici Srpskoj. Nema me ni u medijima koji su provladini, a nema ni u opozicionim medijima. Nekad sam bio vrlo prisutan, ali izgleda da se moje komentatorske vještine više ne cijene. Izgleda da bi trebao biti više Srbin, a manje Bosanac da bi opet dobio priliku. Ja nisam samo „miljenik Bošnjaka“ prati mene glas i da sam izdajnik, strani plaćenik, američki čovjek, sorošovac, štiftugovac, a posle knjige selefijama dobio sam i etiketu „lobista ISIL-a“.

Kako je živjeti i opstajati sa takvim etiketama?

Sa takvim etiketama moj kredibilitet je potpuno rasturen u Republici Srpskoj i pitanje je da li iko i sluša šta pričam i pišem. Nije lako pomiriti sve te etikete. Jednostavno rečeno, od mene je vlast digla ruke, jer znaju da se neću promijeniti, a imaju i mnogo veće probleme kojima se moraju baviti i rješavati ih. Jedino čega se plašim su budale (otuđeni centri moći) koji mogu da te sačekaju na ulici i prebiju. 

U FBiH se uglavnom još uvijek nedovoljno govori o zločinima nad Srbima. Po Vašem mišljenju, čemu toliki otpor prema priznavanju zločina, pogotovo od strane naroda koji je i sam bio žrtva velikih zločina? Da li bi upravo Bošnjaci trebali biti primjer i javno govoriti o svim zločinima, pa i o onima koje su počinili pojedinci iz "njihovog" naroda?

Neosporno je, to ni Dodik ne dovodi u pitanje, da su Bošnjaci najviše stradali u proteklom ratu, ali je isto tako neosporno da se političke elite Bošnjaka i Hrvata ne želi suočiti sa „nestašlucima“ svojih „heroja“ ili bolje reći da se sve to svjesno opstruiše. Suočavanje sa prošlošću nije samo stav sudova i njihovih presuda, već spremnost da se progovori u javnosti o zločincima u vlastitim redovima, da se pokaže poštovanje prema žrtvama, iskreno žaljenje i da se mjesta stradanja adekvatno obilježe. Mislim da danas među 7000 ljudi koji se vode kao nestali ima oko 1000 Srba, postavlja se pitanje ko ne da da se ti ljudi pronađu i ko šuti o tim grobovima. Naravno da Bakir i Čović ne znaju gdje su svi ti leševi, ali zašto ne „ohrabre“ ljude koji to znaju da to kažu. Neko mora odgovarati za Mrkonjić Grad ili srpske civile koji su ubijeni u Sijekovcu ili Trnovu.

Od mene je vlast digla ruke, jer znaju da se neću promijeniti, a imaju i mnogo veće probleme kojima se moraju baviti i rješavati ih. Jedino čega se plašim su budale (otuđeni centri moći) koji mogu da te sačekaju na ulici i prebiju

Premijer Srbije Aleksandar Vučić više puta je naglasio da "pruža ruku Bošnjacima" i da će učiniti sve da dođe do pomirenja Srba i Bošnjaka. Koliko je iskrena ta pružena ruka i treba li joj vjerovati?

O Aleksandru Vučiću možete da mislite šta god želite na osnovu njegovog „minulog rada“, ali  moramo imati u vidu da je on sada premijer Srbije i da o njegovom radu moramo zaključivati na osnovu onoga sada. Postavlja se pitanje šta Vučić treba da uradi da bi mu Bošnjaci i Hrvati oprostili ili mu treba dati šansu da se kroz aktivnosti danas i u budućnosti pokaže i dokaže kao prijatelj Bosne i Hercegovine. On svoju prošlost ne može zaboraviti niti ignorisati, ali mislim da je mnogo važnije da vidimo šta će uraditi za budućnost Bosne i Hercegovine.

Po Vašem mišljenju, na koji način može uopšte doći do pomirenja Srba i Bošnjaka i kako se može premostiti jaz između Sarajeva i Beograda?

Mi moramo što više sarađivati, moramo imati što je više zajedničkih projekata, ciljeva, moramo jedni drugima pokazati da smo međusobno više slični, nego različiti. Moramo imati na umu da smo komšije i da smo, htjeli to ili ne, naslonjeni tj. upućeni jedni na druge i da nam niko nema preči. Moramo da gledamo naše interese, a ne interese Rusije, Turske, Njemačke, SAD ili bilo koje druge zemlje. Niko nam neće pomoći ako sami sebi ne pomognemo. Srbija mora da bude garant mira u Bosni i Hercegovini. Naravno, zbog toga ne treba zaboraviti sve ono što se desilo 90-ih, ali tome treba pristupati odgovorno, racionalno i sa poštovanjem.

Kako kometarišete sve što se dešavalo prije i poslije predaje zahtjeva za reviziju presude BiH protiv Srbije?

Sve ovo što se dešavalo oko predaje zahtjeva za reviziju presude BiH protiv Srbije pokazalo je svu apsurdnost BiH. Izetbegović, 5 do 12,  treba da dobije saglasnost za reviziju od Čovića i Ivanića koji mu tu saglasnost ne žele dati. Onda Bakir obmanjuje javnost sa kredibilnošću agenta Softića i preskače propisanu proceduru i institucije da bi predao privatni zahtjev za reviziju. Kao rezultat imamo odbijanje zahtjeva od strane Haga, blokadu Predsjedništva BiH, međunarodnu zajednicu na strani Srba, spremnost Srba da brane institucije BiH i prihvate odluke suda u Hagu, ali i najvažnije - ponižavanje žrtava rata, prvenstveno bošnjačkih. Tu jedino nije nastradao imdž države, jer je i onako loš.

Suočavanje sa prošlošću nije samo stav sudova i njihovih presuda, već spremnost da se progovori u javnosti o zločincima u vlastitim redovima, da se pokaže poštovanje prema žrtvama, iskreno žaljenje i da se mjesta stradanja adekvatno obilježe

Da li bi i kako bh. političari trebali odgovarati za takve svoje postupke i njihove posljedice?

Kada govorimo o moralnoj odgovornosti, iluzorno je očekivati da će se to desiti, iako bi sva tri člana za to trebala odgovarati, a o krivičnoj odgovornosti odlučiće sudovi pošto znamo da su neke prijave već pale.

 
Šta mislite o komentaru Bojana Bajića koji je nedavno ustvrdio da su Ivanić i Dodik jasno i nedvosmisleno priznali genocid nad Bošnjacima? Kako je Bajić pojasnio, upravo je Republika Srpska imala najviše razloga da traži reviziju presude od prije 10 godina kojom su potvrđeni njeni zločini u posljednjem ratu, ali to nikom nije palo na pamet... S druge strane, svojim branjenjem Srbije oni su zapravo priznali genocid, obzirom da je ranije donesena presuda faktički Srbiju oslobodila krivice za učešće u njemu, a RS proglasila krivcem... Ima li istine u tome?

To jest logično, ali je to već ispod tepiha, barem što se tiče najvećeg broja Srba iz Republike Srpske. Nije logično da prvu presudu suda u Hagu ne prihvatite a drugu da. Ipak, uz pomoć RTRS-a, srpskih patriotskih intelektualaca i permanente samoviktimizacije, Srbi će živjeti sa ovom kontadiktornošću.

 
U BiH je prisutan fenomen da ovdašnji političari nemaju osjećaj za moralnu odgovornost prema građanima i poslu kojim se bave. To se ogleda u činjenici da, uprkos brojnim katastrofalnim odlukama koje su nerijetko donosili, nijedan nije zbog loše procjene i krivog postupka podnio ostavku niti smatra da to treba uraditi. Kako to komentarišete i da li je realno očekivati da će se to u skorijoj budućnosti promijeniti?

Samo naivan čovjek u BiH može očekivati od političara moralnu odgovornost. Oni ne odgovaraju za ozbiljna krivična djela, gdje imate svjedoke i materijalne dokaze, a kamoli za loše odluke. Osim toga, njihove odluke nisu bile loše, dapače, da nije bilo druga dva naroda koja su to „minirala“ sve bi prošlo u najboljem redu. Moralna odgovornost kod političara se javlja u zemljama u kojima su mediji odgovorni, u kojima postoji javno mnijenje, u kojima NVO i strukovne organizacije imaju težinu i moć da izvedu građane na proteste, u kojima se akademska zajednica čuje. Moralna odgovornost se javlja u onim društvima koja imaju jasan sistem vrijednosti koji važi za sve, a pogotovo za političare i gdje se političari plaše bijesa građana.

Jednostavno se ne isplati mnogo „lajati“ protiv vlasti i svog naroda. Ljudi to vide i zato ćute. Ipak, složiću se sa vama da na intelektualnoj sceni dominiraju konformističke etnocentrične pizde

 
No, osim što nema moralne odgovornosti, u BiH nema ni inetelektualne aktivnosti, odnosno javna riječ intelektualaca čuje se rijetko ili nikako... Zašto je tako?

 
Ima ljudi koji pričaju, pišu, kritikuju, ali nema ih u dovoljnoj mjeri. Njihov uticaj je ograničen etničkim torovima, etiketama koje im se olako pripišu, bez ijednog argumenta. Problem je u tome da sve što valja, što se može dobro prodati i što neće sebe da proda partijama i etnijama, ode iz zemlje. Problem je što mediji neće da ih podrže, da im daju prostor i vrijeme da kažu šta misle, da kritikuju, da predlažu. Jednostavno se ne isplati mnogo „lajati“ protiv vlasti i svog naroda. Ljudi to vide i zato ćute. Ipak, složiću se sa vama da na intelektualnoj sceni dominiraju konformističke etnocentrične pizde. I na kraju, možda je ljudima dosta priče, sve je odavno ispričano, vrijeme je za borbu.

Kako komentarišete nedavnu Dodikovu izjavu da se RS neće otcijepiti? Šta je dovelo do tako nagle promjene stava?

Ako se ne varam, to je Dodik izjavio prilikom zadnje posjete Moskvi, što je mnoge iznenadilo. Realno, Dodik je danas u diplomatskoj izolaciji i on je toga i te kako svjestan. Kao pragmatičan političar on će korigovati svoje ponašanje onoliko koliko mora tj. da bi ispao sa „crne liste“ SAD i da bi ga EU prihvatila ponovo kao sagovornika, mada je pitanje da li je zakasnio sa pokajanjem. Nezavisnost jedne zemlje ne zavisi samo od volje njezinih građana, već i od mnogih drugih faktora, i to Dodik zna. Vjerujem da Dodik nije odustao od toga, ali sada ima probleme sa budžetom, sa nezaposlenošću i to će prolongirati sigurno do 2018., kada bi se ponovo ta retorika mogla probuditi.

Da li BiH doživljavate kao jednu državu u kojoj funkcionišu dvije teritorijalne cjeline, ili kao dvije države koje (na silu) tvore jednu teritorijalnu cjelinu?

Ja Bosnu i Hercegovinu ne doživljavam, ja je preživljavam. Za mene je ona politički, eknomski, demografski, zdravstveno, moralno, zapuštena zemlja sastavljena od dva siromašna entiteta, 10 feudalnih jedinica i distrikta Brčko - i građana koji su od nje digli ruke.

Može li se reći da građani BiH u određenoj mjeri pate od "štokholmskog sindroma", obzirom da više od 20 godina trpe nerad i nefikasnost ljudi na vlasti, te se rijetko kad bune? Ukoliko i dođe do protesta kao što su bili oni 7. februara 2014, oni poluče skromne ili nikakve rezultate. Da li se u BiH išta može promijeniti mirnim demokratskim putem?

Ja volim ulicu i demonstracije, i rado u njima učestvujem, ali za Bosnu i Hercegovinu je bolje da se mijenja mirnim putem i mijenjanjem vlasti na izborima. Protesti su samo alat da natjeramo političke partije da nas se plaše, da nas slušaju, rade bolje i u našu korist. Ja nisam sreo mnogo ljudi koji su zadovoljni vlastima u Bosni i Hercegovini, ali je pitanje da li imamo alternativu. Sve su se stranke izredale na vlasti u ovoj zemlji, ali nekog velikog boljitka nismo vidjeli. Matrica je ista, zajaši vlast, uzmi što je moguće više, pozapošljavaj svoje, namiri tajkune, ne diraj opoziciju jer neće ni oni tebe dirati kad postaneš opozicija, i tako 20. godina.

Ja Bosnu i Hercegovinu ne doživljavam, ja je preživljavam. Za mene je ona politički, eknomski, demografski, zdravstveno, moralno, zapuštena zemlja sastavljena od dva siromašna entiteta, 10 feudalnih jedinica i distrikta Brčko - i građana koji su od nje digli ruke

Pa mogu li se onda građani BiH nadati ikakvoj boljoj budućnosti?!

Jebeš nadanja, mora bolje. Ja  ostajem u Banjaluci, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, da se borim za bolju budućnost sebe i svoje djece!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

*************************************

Ne propusti bonus video na DEPO TV!