Izvor: Slobodna Dalmacija/Autor: Lenka Gospodnetić

Istinitost primjedbe da beskućnici možda jesu na socijalnom dnu, ali da to ne znači da su ljudi sa dna u potpunosti potvrđuje slučaj 53-godišnjeg Zadranina, kojega ćemo u ovom tekstu zvati Stipe (potpuni podaci o identitetu poznati su redakciji).

On je korisnik konačišta za beskućnike pri udruzi "MoSt" u Splitu, gdje smještaj dijeli već četiri godine – s jednoipolgodišnjom pauzom – s još tridesetak korisnika i korisnica. Ljudi koje je život "okrpio" kao i njega, neke nešto više vlastitom krivnjom, druge zlosretnim spletom okolnosti.

Stipina životna priča, istinabog, ima izvjesnih "rupa"; no, nismo inzistirali baš na svakoj maloj "zabašurenosti" zbog diskrecije, jer ama baš svatko od nas ima nešto što bi radije prikrio nego ispričao naglas.

Ono što je bitno jest da Stipe nikad nije bio u sukobu sa zakonom, veli da u životopisu nema niti kaznu za nepropisno parkiranje, te da je od ovisnosti slab jedino na cigarete. To smo i primijetili tijekom razgovora u malenoj, lijepoj knjižnici prihvatilišta u Gundulićevoj ulici u Splitu, jer je "pržio" jedan "kolumbo" za drugim do samog filtera. To je možda bio i jedini detalj koji je bo oči u komunikaciji s tim čovjekom ugodne vanjštine, živih i toplih očiju, razgovorljivim, ali i koncentriranim slušačem.

Ako se to uopće može staviti u kontekst ovisnosti, možemo reći i da u ranijem, boljem životu Stipe nije bježao ni od čaše dobroga vina, koju je znao popiti nakon finog obroka u restoranu. Recimo, nakon radnog ručka s poslovnim partnerima dok je bio suvlasnik dviju agencija za promet nekretninama, jedne u Rijeci, a druge u Opatiji. No, krenimo redom.

– Sve je započelo normalno u mom životu, kao u milijunima drugih građanskih života. Mogu reći da je tako bilo i sve do kraja mojih četrdesetih, to jest četiri-pet godina unatrag. Rodio sam se u Zadru i završio osnovnu, pa srednju tehničku školu, smjera telekomunikacije, nakon čega sam se zaposlio kao referent u banci, te se oženio i dobio dvoje djece, danas u dvadesetim godinama.

Recimo da je sve bilo u redu, iako mi je majka umrla u mojoj mlađoj tinejdžerskoj dobi, a s ocem se nikad nisam dobro slagao. Inače sam jedinac, ali nisam se osjećao usamljen jer sam, rekoh, zasnovao vlastitu obitelj. No, počele su nesuglasice sa suprugom, bilo je sve gore i nakon dvanaest godina odlučili smo se razvesti – sažima Stipe, a mi ne inzistiramo na detaljima jer se zna da razvod nikad nije bezbolno iskustvo.

– Imao sam želju promijeniti cijeli život, početi iznova. Supruzi sam ostavio stan koji sam dobio od oca i potom ga otkupio, želio sam da ona i djeca imaju gdje živjeti i zbog te se odluke nikad nisam pokajao. Sve se u tom procesu mojeg odlaska od obitelji i iz Zadra odvijalo brzo: jednoga dana jednostavno sam pokupio svoje stvari, poljubio djecu i sjeo u auto. Otišao sam u Rijeku, tek tako. Činilo mi se da tamo najlakše mogu započeti iznova; danas vidim da sam pogriješio. Trebao sam doći u Split, to je moj grad. No, ja sam se našao u Rijeci – i snašao se.

Unajmio sam stan na Gornjoj Vežici, zaposlio se kao šef odjela u jednom trgovačkom društvu i paralelno s tim otvorio prvu, a potom još jednu agenciju za nekretnine na Kvarneru skupa s partnerom. Imao sam puno posla, i imao sam naizgled sve: živio sam u lijepom stanu s djevojkom, vozio fiat bravo sa šesnaest ventila, radio dva posla, imao sam novca i bio sam galantan, omiljen u društvu.

No, stalno su mi nedostajala djeca, pa sam sjedao u auto kad god sam mogao i išao k njima. Mojoj tadašnjoj partnerici to je smetalo, pa mi je neprestance zvocala: ti ćeš se vratiti ženi, ti si stalno s njima, bla bla. Moja riječka epizoda potrajala je dosta dugo, deset godina. Kao što sam rekao, radio sam dobro i bio sam uspješan; klijenti su mi bili Tomo Horvatinčić, čak i Rockefellerova grupacija Spirer Farmer.

S Bandićem sam, primjerice, bio na otvorenju naselja Hoto Vile u Svetoj Nedjelji, predgrađu Zagreba. U potrazi za zemljištima i drugim nekretninama za moje klijente često sam putovao i u Zagreb, živio sam dinamično i dobro.

No, onda je promet nekretninama doživio krizu, ja sam ušao u poslovni konflikt s mojim tadašnjim parnerom, a i trgovačko društvo u kojem sam imao stalno zaposlenje i siguran prihod našlo se u poslovnim teškoćama. Tako sam morao otići odande, ostao sam bez sigurne plaće, a i agencije su krahirale. Srećom, imao sam novca sa strane, mada zapravo baš i nisam štedljiv tip. No, od svoje 37. godine pa do 49., koliko sam imao kad sam opet morao okrenuti novu životnu stranicu, uspio sam nešto staviti sa strane. I onda sam još jednom u životu, kad mi se opet sve smučilo, odlučio promijeniti grad. Otišao sam u Zagreb, te s novom djevojkom – koja mi je, vidjet ćete, napravila najveću štetu u najkraćem roku – unajmio stan na Trešnjevci, gdje sam proveo samo nekoliko mjeseci prije mojeg konačnog kraha – prisjeća se Stipe, sad već primjetno uzrujan, prvi put kršeći ruke.

– Dobro, nije konačni krah – nastavlja nešto pomirljivije.

– Vjerujem da ću se opet vratiti u normalan život. Zbilja vjerujem u to. Vidite što se dogodilo Aniti Kovač? Sa 63 godine žena je ostala na cesti, i opet je ne napušta optimizam, nada se da će se sve srediti. A ja imam deset godina manje. Ljudi su žilava stvorenja – sad će već veselo naš sugovornik, čovjek koji je u Zagrebu u kratko vrijeme ostao bez krova i prihoda.

– Dakle, upoznao sam ženu, mlađu od mene desetak godina, s malim djetetom, koja mi se svidjela i u meni pobudila empatiju. Govorila je da je razvedena, da ju je muž tukao, da joj treba novac za život, i tako dalje. Svaki dan sam joj davao novac za nešto: petsto kuna, tisuću, dvije. Živjeli smo zajedno u tom stanu, rekla je da joj je potreban automobil, pa sam joj dao i veći iznos da zatvorim tu financijsku konstrukciju. Zapravo mi je od prvog dana lagala i lažno se predstavljala; kasnije sam upoznao i njezina supruga, divan čovjek kojega je oklevetala (kasnije su se ipak razveli). Ispričao sam mu se, a nju sam tužio za lažno predstavljanje i koristoljublje. Znate, bio sam jako povrijeđen i ojađen kad sam shvatio koliko je novca otišlo u samo nešto više od mjesec dana, preko pedeset tisuća kuna! Eh, da mi je sad taj novac... – odlutao je Stipe nakratko u druge misli, pa se vratio u surovu, proživljenu realnost.

– Znači, ništa nismo radili, a potrošili smo – bolje rečeno, POTROŠILA je, uz pomoć mene budale – puno novca. Doslovce sam trećeg mjeseca ostao bez para za stanarinu i morali smo se iseliti. Ona je otišla k majci, a ja nisam imao kamo. Onda se dogodilo nekoliko mojih najgorih dana u životu, kad sam spavao na zagrebačkom željezničkom kolodvoru dok ne smislim što ću. Cijeli moj život stao je u četiri kofera, od kojih su mi dva još uvijek u Zagrebu, a odjeće imam posvuda. Neka odijela za sastanke još uvijek su mi kod prijatelja u Rijeci.

Ja sam, dakle, za "prtljagu" plaćao čuvarinu, a sâm sam boravio na kolodvoru, što su u Zagrebu tolerirali. Tako sam proveo četiri-pet dana, tijekom kojih bih se malo oprao na lavabou u zahodu nekog kafića. Znate ono, naručim kavu, pa ostavim na stolu šalicu i cigarete dok uđem u toalet i tamo se osvježim, operem malo pazuhe i zube, čak se i obrijem.

No, nisam mogao dva puta ući u isti kafić; bilo bi mi neugodno jer su me skužili. Kako sam imao još nešto malo novca, odlučio sam koji dan, dok ne smislim što ću, spavati u hostelu. Naravno, to nije bilo rješenje i ja sam ponovno odlučio otići.

Bila je tmurna veljača kad sam prije četiri godine sjeo u autobus i praktički zadnjim novcem kupio kartu za toplije krajeve, za Split. Eto tako, iz čista mira i neke djetinje nostalgije. Samo sam znao da moram promijeniti grad i da ne želim da me vide u Zadru. Ne, odavno nisam vidio ni djecu. Svima nam ovo moje stanje teško pada, ali doći će bolje vrijeme. Ipak, stalno smo u kontaktu... – sjenu tuge Stipe je otjerao daljnjim pripovijedanjem:

– Kad sam se iskrcao u Splitu, najprije sam ostavio ona dva kofera na čuvanje, a ja sam sjeo na kavu i u nekakvim oglasnim novinama potražio adresu smještaja za osobe bez vlastita krova nad glavom, za beskućnike. Tako sam se našao na tadašnjoj adresi "MoSta", na Zlodrinoj poljani iza Biskupske palače, po onoj kiši sam kao pas. Rekli su mi da nemaju slobodan krevet, ali su mi uputili toplu riječ i dali mi dvije deke, konzervu paštete i nešto kruha, te suu me pozvali da dođem sutra ujutro kako bismo vidjeli hoće li se naći mjesto ako se netko odjavi.

Tako sam se opet zatekao na kolodvoru, na klupi, sam s tom vrećicom hrane u ruci i dekama. Jedan čovjek me je vidio i u nevjerici upitao: "Zar ćete tu spavati?!" Vjerojatno nisam izgledao kao netko tko se našao na takvom dnu. I dandanas me ljudi ne doživljavaju kao beskućnika, misle da ovdje volontiram, eto kao što ste i vi pomislili kad ste tek došli. Onda me je taj čovjek pozvao da dođem u jedan dio kolodvorske zgrade koji se preuređivao (on je bio građevinar) i rekao mi je da radije tu prenoćim jer je toplije.

Bio sam dirnut pažnjom iako, naravno, tu prvu noć nisam oka sklopio. Nekako sam dočekao jutro i opet pokucao na vrata prihvatilišta, gdje sam doživio sreću u nesreći: oslobodio se jedan krevet jer je neki dečko napustio prihvatilište. Tako sam barem bio rasterećen brige gdje ću provesti noć, i zaputio se u beskrajnu šetnju gradom Splitom. Nisam poznavao nikoga, ali samoća mi je godila; htio sam se malo sam sa sobom srediti. Znate, svugdje sam imao prijatelje, u Zagrebu i Rijeci, Opatiji i Zadru. Ali bilo mi je neugodno okolo tražiti pomoć.

Isto kao što mi je bilo neugodno nakon 750 dana borbenog sektora na prvoj crti Domovinskog rata, gdje sam stupio kao dragovoljac 1991. godine, tražiti mirovinu. Ja i danas ne želim ni mirovinu, ni milostinju. Želim raditi, plaćati račune, biti dio radno aktivnog društva. Ne želim ni novčanu pomoć jer mi ne bi ništa riješila. Ishodio sam prošlog ljeta socijalu od 800 kuna mjesečno i presretan sam jer ću je izgubiti zato što počinjem raditi!

Dobio sam zahvaljujući preporuci posao u trgovačkom sektoru, radim ono što dobro znam. Ali vratimo se još malo unazad – osmjehuje se Stipe, sad već naturalizirani Splićanin, koji je uskoro izvadio i osobnu kartu s adresom Prihvatilišta, te se prijavio nakon dolaska u Split na Zavod za zapošljavanje.

– No, morate znati da nisam bio dobro. Ne, nisam imao zdravstvenih problema, nego sam psihički potonuo, osjećao sam se da mi se srušio svijet. Pogubio sam se. Puno su mi tada, a i sada, pomogli svi iz "MoSta", Đordana Barbarić, Dado Lelas, Sanja Lelas i brojni drugi volonteri, Mladen, Denis i tako dalje, divni ljudi kojima treba dignuti spomenik, kao i ovima iz projekta "O-la-la", večere za beskućnike. Ja se i danas hranim u Caritasovoj pučkoj kuhinji, ranije sam išao u onu DES-ovu na Brdima. U Zagrebu sam znao ručati kod Sestara milosrdnica.

Dakle, u Splitu nisam bio gladan, imao sam gdje leći i na neki način sam bio zadovoljan što boravim u gradu u koji su me roditelji u djetinjstvu znali dovesti na izlet, u Zoološki vrt. Poznavao sam Marjan i Poljud, trebao sam još davno doći kao kadet igrati za Hajduk posredstvom tadašnjeg skauta Tomislava Ivića (bio sam mladi nogometaš Zadra). Bilo je puno planova i snova...

Ali na kraju u Split nisam došao kao nogometaš, nego kao beskućnik. I tako sam šetao, ujutro do Marjana i Zapadne obale, poslijepodne i do Žnjana. A onda sam jednoga dana na televiziji u prihvatilištu – poslije Zlodrine poljane premješten sam u stambenu zajednicu na Mejašima – vidio reportažu o mjestu pokraj Karlovca gdje postoji jedna molitvena zajednica.

Odlučio sam nazvati velečasnog Dragutina Goričanca i priključiti se toj zajednici kako bih volontirao, pomogao ljudima koji tamo dolaze u nekoj potrebi, kojima je možda teže nego meni. Tako sam htio i ojačati svoju duhovnost, vratiti vlastitu vjeru u Boga, i u samoga sebe. I onda sam otišao i ostao godinu i pol dana u toj zajednici. Nekim sam se stvarima i razočarao, ali svejedno mi je koristilo to iskustvo. A onda sam se vratio u Split, u svoj jedini dom koji imam: u prihvatilište.

Sad smo ovdje u Gundulićevoj, na lijepom smo mjestu, mogu reći da nam je dobro. Ujutro se budimo u petnaest do sedam, a moramo izići u petnaest do osam. Onda se prostorije čiste, korisnici se pak razmile u svom pravcu nešto obavljati, ja evo idem na posao! A onda ručamo kako tko ima gdje, i poslijepodneva možemo provesti uz neke organizirane sadržaje u prihvatilištu, poput kuharskih radionica, ili uz informatičku aktivnost pred kompjutorom, malo u knjižnici i tako. Navečer liježemo oko 23 sata, reda mora biti. Po dvojica smo u sobi, svatko ima svoj krevet i ormarić koji može zaključati. Ne mogu se požaliti...

Ali znate da to nije to. Volio bih imati barem dvadeset kvadrata, neku sobicu samo za sebe. Da mogu leći kad hoću i ujutro spavati do kada želim – tronuto povjerava Stipe, dok ga mi pokušavamo oraspoložiti primjedbom da u sadašnjem smještaju barem ne mora plaćati račune.

– Eh, reći ću još jednom: nitko sretniji od mene da mogu plaćati račune! Ali doći će i taj dan...

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)