Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

Još kao osnovnoškolac, pri prvim susretima s djelima Branka Ćopića, shvatio sam da on baš i nije običan pisac. Uočio sam da kod drugih pisaca postoje dobra djela, ali nekako nisu nikada bila niti su prisna s čitaocem kao djela Branka Ćopića. Sticao sam dojam da to što piše Ćopić kao da proživljavam ili govorim ja, onako narodski produhovljeno a izuzetno lijepo literarno sročeno kako je to znao i umio Branko Ćopić.

A onda u neko doba u osnovnoj naiđem na „Izokrenutu priču“ i smijem joj se cijeli život. Tako nešto je mogao skontati samo narodski produhovljen pisac kao što je bio Branko Ćopić. U sjećanju mi je ostalo da sam tu priču počeo čitati na času, kao svoj izbor priče od Branka Ćopića. I počeo sam, bio je totalni mir u razredu, nastavnica srpsko-hrvatskog Slobodanka Cerović, Crnogorka, došla za mužem u Sarajevo, a muž joj bio major u JNA, izuzetno divna žena; naštelila se za katedrom i sa velikim zanimanjem očekivala šta ću joj pročitati. A onda sam počeo čitati:
     

„Tek je brdo izašlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima...“.
    

Suzdržavao sam se da se ne nasmijem, a onda je dječački i iskreni smijeh provalio sam od sebe. Potom se počeo smijati cijeli razred, a razrednicu Slobodanku Cerović oblile su suze. Nekako, iz nekoliko puta, uspio sam dovršiti priču, sa učestalim horskim smijanjem cijelog razreda pod dirigentskim smijehom razrednice Slobodanke, koja je, pri svakom osmijehu otkrivala svoje snažne zube kao u Vronskog, švalera Ane Karenjine, kako ga opisa Lav Tolstoj.

U neko doba u osnovnoj naiđem na „Izokrenutu priču“ i smijem joj se cijeli život. Tako nešto je mogao skontati samo narodski produhovljen pisac kao što je bio Branko Ćopić
    

Godinama kasnije, poslom se nađem u Dubrovniku, mislim da je bila 1970. godina. Kontam kako ću nazad u Sarajevo, planiram da se vratim autobusom, a onda mi jaran Frane iz Dubrovnika reče da postoji avionski let Dubrovnik – Sarajevo – Beograd. Čuvena JAT-ova linija. I odlučim se za taj let, za kratko vrijeme sam u Sarajevu i s Franom odem do Ćilipa, kupim kartu, popijemo po piće pred polijetanje aviona. Ušao sam u avion, nije bila neka gužva, sjeo na svoje mjesto i zagledam po avionu. Zaključujem da je to obična leteća kanta, a radilo se o francuskim ofucanim avionima „Caravella“, koji pri letu škripe kao da mašu krilima i sticao se dojam da će se u letu raspasti.
    

Uskoro je avion poletio i nakon nekoliko minuta nakon što smo se odvojili od tla i počeli dostizati potrebnu visinu, začu se vriska nekih žena i djece ispred mene. Pomislio sam da se nešto desilo djeci, a onda čujem vrišteći glas preplašene žene: „Vatra, vatra!....“ Pogledao sam okolo, ponajviše sam gledao u pravcu pilotske kabine, ništa se nije primijetilo, ni dima ni vatre, a onda neka druga žena plačući reče da gori desno krilo.

Ne volim gledati kroz prozor aviona, ali se ovoga puta odlučim i pogledam vani i stvarno plamen, samo ne gori krilo nego motor. Nastao je metež u avionu, vriska galama, a ja pomislih: „Bože je li ovo mjesto gdje si mi odredio da zijanim?“, prošla me nekakva neobična jeza duž cijele kičme, tako nešto više nikada nisam osjetio, a nakon toga sam se totalno umirio i predao u ruke sudbine.

Iz mnoštva neartikulisanih glasova čujem iza sebe da neko podvriskuje: „Uj, uj, uj....“. Bio je to Branko Ćopić, vidno preplašen, pored njega sjedi, pijan k´o crna zemlja, Jovan Ščekić, ondašnji urednik Jugoslavenske radio-televizije, vrstan novinar i još bolji cuger. Utom se iz zvučnika začu glas:

„ Dragi putnici, ja sam pilot kapetan, imamo kvar na desnom motoru. Budite mirni vraćamo se na aerodrom Ćilipi i sletit ćemo bezbjedno.“

Putnici su se dobrim dijelom umirili, a pilot što je obećao, to je i ispunio. Bez ikakvih problema spustio je avion na pistu, spasio sve putnike a među njima i mog omiljenog pisca iz osnovne Branka Ćopića. Na aerodromu su nam predložili drugi let, ali ja sam poljubio tlo, poderao kartu i vratio se u Sarajevo autobusom.

Iz mnoštva neartikulisanih glasova čujem iza sebe da neko podvriskuje: „Uj, uj, uj....“. Bio je to Branko Ćopić, vidno preplašen, pored njega sjedi, pijan k´o crna zemlja, Jovan Ščekić
    

Često sam se prisjećao te kratke drame u avionu, vriske, ujkanja Branka Ćopića, kolektivno preplašenih putnika sem jednoga, Jovana Ščekića, Crnogorca s boravišetem u Beogradu, koji se propisno nacugao i baš mu je bilo svejedno šta će se desiti, ionako nije znao na kojem je svijetu.

Inače je bio dobar cuger, čak je znao i na televiziji nastupiti pijan kao metla, a jedan od tih pijanih nastupa desio se za vrijeme spuštanja prvih ljudi na Mjesec (21. VII 1969.). Bio je domaćin prijenosa tog jutra (oko 3 sata), a gost mu je bio ing. Milivoje Jugin. Toliko je Jovan bio pijan da je postavljao samo jedno pitanje: „Druže Jugin, šta sad rade?“, a drug Jugin je pojašnjavao.

Najupečatljiviji momenat je bio kada se Neil Armstrong spuštao niz stepenice modula prema tlu Mjeseca, a Ščekić upitao „šta sad radi?“. Jugin je mirno odgovorio: „Sad silazi niz merdevine!“. Nakon tog odgovora cijela Jugoslavija je propišala od smijeha, danima su novine i časopisi obrađivali taj arhaični termin „merdevine“ koji se nije baš uklapao u epohalni trenutak za čovječanstvo od kada postoji.
    

Početkom 70-tih često sam odlazio u Beograd, nešto se radilo, najčešće sa beogradskom Borbom, nešto s Politikom i BIGZ-om. Jedne prilike, možda je bila 1973., obreo sam se u Beogradu, a putovao sam vozom sa Muhamedom Zlatanom Hrenovicom, a on je opet studirao u Beogradu i valjda krenuo na ispit. Predložio mi je da odemo zajedno do stana gdje je stanovao dok je u Beogradu, a kad tamo, u nekoj omanjoj sobi, haos. Bilo je na desetine mladih ljudi, djevojaka i mladića, povaljani jedni preko drugih, pijani, moguće neki i nadrogirani, povraćali, spavaju u raznim pozama. Bio je baš ružan prizor koji se ni Zlatanu nije svidio. Rastali smo se, ja krenuo prema Borbi, našao se s nekom rajom, a onda s jednim beogradskim jaranom dogovorio da idemo negdje na piće.
    

Uputili smo se s Trga Marksa i Engelsa i krenuli prema restoranu „Šumatovac“, bijaše prepun i odlučismo se da sjednemo u restoran preko puta, zvao se „Lipa“ ili „Pod lipom“ (...)

Znao sam da ga mnogi ne podnose, ne podnose njegovu otvorenost, pravednost i direktnost, ali da izvrši samoubistvo – takvu priču moj mentalni sklop nije prihvaćao. Ni danas nisam uvjeren da je Branko Ćopić izvršio samoubistvo, ko zna šta se sve dešavalo...

U toku tog razgovora Srećko mi reče da dolazi još jedan moj zemljak, pravi Bosanac. Osvrnem se i ugledah Branka Ćopića, bio je u društvu s jednim čovjekom, sjeli su stol iza našeg, vrlo blizu tako da smo mi čuli njihov razgovor a i oni naš. U neko doba, dok smo beogradski jaran i ja bučno  prepričavali neki vic koji sam ispričao o Sulji i Muji, čuo sam iza sebe dobro poznati glas i rafalnu brzinu kojom je Branko Ćopić pričao, i u jednom momentu Ćopić malo glasnije reče:
    

„Drugaru dragi, majka ti zdrava, je li ti žao što nisi krava, pod ovim suncem najljepša sprava...“
    

Moj jaran, koji je sjedio tako da je vidio Ćopića iza mojih leđa, cijepao se od smijeha. Upitah ga kome ono Branko recituje, a jaran mi reče da je to upućeno meni. Odmah sam skonto da je Ćopić na taj način htio malo „pod naški“ da se zajebaje, a kako mi mozak radi milion kilometara na sat, uz piće se to upetostruči, okrenem se i uzvratim Branku Ćopiću:
    

„Nije mi žao, živa ti kona, a je li tebi žao što ličiš na slona...“
    

Nastao je totalni muk, svi gosti su zanijemili, a onda se razliježe aplauz i čuh kako neko od gostiju kaže da je ovo dokaz da Bosanci nisu glupi, a Ćopić kroz široki osmijeh nekoliko puta ponovi „svaka čast, zemljak...“, a o tom stihoklepačkom dvoboju pričalo se danima po Beogradu.

Ustao sam, prišao stolu gdje je sjedio Ćopić s prijateljem, rukovali se i tad mu pomenuh dramu s Ćilipa i zapaljeni avion. Bio je iznenađen, široko se nasmijao, obratio se svom prijatelju rekavši da će mu ispričati tu (ne)zgodu s avionom iznad Dubrovnika, a ja, pošto sam se u to vrijeme okušavao u crtanju stripova, upitah da li bi mi Ćopić dozvolio da njegovog „Nikoletinu Bursaća“ adaptiram u strip. S radošću je prihvatio moj prijedlog, i to bez ikakvih naknada za honorar, izdiktirao mi svoju adresu (nije imao vizit karte), pozdravili smo se i ja sa svojim beogradskim jaranom krenuh.

Nacrtao sam par nastavaka stripa o Nikoletini Bursaću, poslao Ćopiću u Beograd. U odgovoru mi je, rekao da je prezadovoljan likom i da sam potrefio Nikoletinu baš kako ga je on opisivao.
    

Tri-četiri dana poslije Lajčak je bukvalno pobjegao iz BiH, prekinuo mandat pod nekim bezveznim izgovorom, a ja sam bio prezadovoljan što mi je Ćopić i tada na određeni način bio inspiracija

Onda je došla 1984. godina, kupujem zagrebački Večernji list, po navici najprije pogledam posljednju stranicu, kad tamo kratka informacija u kojoj se kaže da je Branko Ćopić izvršio samoubistvo. Ta vijest me je totalno pokosila; znao sam da ga mnogi ne podnose, ne podnose njegovu otvorenost, pravednost i direktnost, ali da izvrši samoubistvo – takvu priču moj mentalni sklop nije prihvaćao.

Ni danas nisam uvjeren da je Branko Ćopić izvršio samoubistvo, ko zna šta se sve dešavalo.... Onda se prisjetih drame s avionom iznad Ćilipa. I to povezah kao mogućnost da ga se neko htio riješiti, ali da je jedan od motora na „Caravelli“ rano planuo, jer da je postignuta veća visina i da je avion došao iznad područja gdje u blizini nema aerodroma, niko nas ne bi spasio....
    

Godinama kasnije, nakon prestanka agresije na BiH, u vrijeme kad je visoki predstavnik u BiH bio, inače veliki neprijatelj Bosne i Hercegovine, Miroslav Lajčak, napisao sam jedan tekst u koji sam ukomponirao nešto od Ćopića. Naime, u to vrijeme je Barack Obama prvi put pobijedio na izborima za Bijelu kuću. Sve do tada Lajčak je bio u zagrljaju Milorada Dodika, Bush mlađi se nešto nije zanimao za Bosnu i to su koristili Dodik i Lajčak, čak otvoreno još u to vrijeme prizivali kojekakve referendume.

U tekstu sam napisao kako dolaze Ameri i neko bi iz BiH mogao bježati glavom bez obzira ili, kako je to Ćopić u jednoj svoj knjizi napisao, da mu se jedan od junaka toliko isprepadao i vikao panično na sav glas „Bjež´te noge, usra vas guzica...“. To sam iskoristio i u naslovu s malim izmjenama, tako da je naslov bio: „Bjež´te noge, dolaze Ameri“, a urednik je uz tekst objavio i ilustraciju američke konjice u punom jurišu sa isukanim sabljama.

Tri-četiri dana poslije Lajčak je bukvalno pobjegao iz BiH, prekinuo mandat pod nekim bezveznim izgovorom, a ja sam bio prezadovoljan što mi je Ćopić i tada na određeni način bio inspiracija.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)