Od prvog prikazivanja filmskog remek-dJela prošle su 22 godine, Dujmović je nesrećno okončao život, a Sinolička je nestala sa javne scene. Ona danas živi u Skoplju sa suprugom, Holanđaninom Marselom, i dvoje dJece, ćerkom Leonom i sinom Meglenom. Radi kao docent na Fakultetu dramskih umJetnosti u Skoplju, na predmetu gluma ispred televizijske i filmske kamere. Jedno vrijeme imala je i svoju televizijsku emisiju „Alarm“, a nedavno je snimila i omnibus „Neke druge priče“, film sastavljen od pet priča, koje su režirale rediteljke sa prostora bivše Jugoslavije. Sa nostalgijom se sjeća nekadašnje države i dana kada je zahvaljujući jednoj ulozi preko noći postala filmska zvezda.

- Taj film je presudan u mojoj karijeri, pošto je bio i posljednji takvog tipa. Zauvijek mi je promijenio život. Međutim, snimljen je kada je već počeo raspad Jugoslavije i kada se u mom privatnom životu desila nesreća. Majka mi je nekoliko dana poslije premijere u Skoplju poginula u automobilskoj nesreći. Bila sam mlada, vjerovatno ne i dovoljno snažna da se nosim s tom situacijom i da nakon toga kao glumica izađem van granica zemlje. Imala sam nekoliko prilika za to, međutim, nisam ih iskoristila. Radila sam, na primjer, dva filma u austrijskoj produkciji, ali uvijek sam se nakon odrađenog posla vraćala kući i nikad nisam dobila veću filmsku šansu od „Doma za vješanje“, ali moram priznati da se nisam ni trudila - kaže glumica i dodaje da je lik Azre i danas prati.

- Koliko to patetično i smiješno zvuči... Zauvek je ostala moja duboka vjera u istinu i ljubav i ništa nije pomutilo moje vjerovanje u iskonske vrijednosti. Imam 45 godina i ponekad mislim da sam već dva života proživjela, te da upravo počinjem treći. Svako ima svoju Azru u sebi! Svako od nas je izložen iskušenjima i strahu da će je izgubiti. Ja je nisam izgubila, a ni ona mene - tvrdi Sinolička, koja se poslije snimanja filma nikada nije ponovo srela sa slavnim rediteljem.

- Posle „Doma za vešanje“ nisam se vidjela ni čula sa Kusturicom. Ipak, i danas svojim studentima prepričavam anegdote sa snimanja i utiske o tome kako je raditi sa takvim umjetnikom - kaže Trpkova, koja se sa često sjeti i kolege Davora Dujmovića, koji se prije deset godina objesio u Sloveniji. Mnogi i danas tvrde da je razlog to što je imao problema s narkoticima.

- S Davorom sam se vidjela nekoliko puta na festivalima i vrlo malo smo pričali o toj temi. Ipak, ostajem pri tome da je on jedna od mnogih žrtava cijelog tadašnjeg sistema. Neko živi stotinu godina i ništa ne uradi ni za sebe, ni za svoje, ni za čovječanstvo, a neko živi samo 20 godina i uđe u istoriju. Za mene će Davor uvijek biti živ - tvrdi Sinolička koja u posljednje vrijeme svoju oazu i mir nalazi u toplom porodičnom domu.

- U ovom trenutku se odmaram i ne radim ništa posebno. Osim što imam obavezu, koja je isto vještački nametnuta od našeg (ne)sistema, da postanem magistar, da bih zadržala radno mjesto. U međuvremenu nalazim najveće zadovoljstvo u kuhinji, s djecom i suprugom. Njima sam potrebna i oni najbolje znaju da iskoriste moje kvalitete, a pri tom sam i ja srećna.

Borba za zdravlje

Glumica posljednjih mjeseci provodi vodeći računa i o svom zdravlju jer joj je otkriveno rijetko oboljenje.

- Lično, živjela sam zdrav život i bavila se sportom, ali ipak, prije pola godine dijagnosticirana mi je vrlo rijetka autoimuna bolest i još prolazim kroz veoma težak period... Nisam je odabrala, ali moj senzibilitet i način življenja, te društvene okolnosti, svakako su mi odredili „buduću drugaricu“ - kaže Trpkova. Alo/DEPO/a.k.