Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Priča u početku ima oblik bajke. Dijete rođeno u Ugandi dospijeva u Švedsku, gdje tokom školovanja pokaže briljantne rezultate koji mu omoguće stipendiju i mjesto na uglednom američkom sveučilištu, gdje studira film. Po povratku u Švedsku, prvo dobiva posao na državnoj televiziji, da bi uskoro debitirao sa igranim filmom. Ni njegovo ime, Karim, niti njegova tamna boja kože naizgled nikome ne smetaju. Bajka se jedne večeri naglo pretvara u horor nakon telefonskog poziva iz Ugande. Njegov otac je teško bolestan i moli sina za malo novca koji mu je potreban za liječenje. Karim odmah sutradan ode u banku kako bi poslao novac, gdje ustanovi da mu je račun blokiran jer su ga Amerikanci stavili na jednu od svojih brojnih lista sa imenima navodnih terorista. I ne samo da ne može pomoći bolesnom ocu, već mu je i novac zaplijenjen. Očajan i utučen, izlazeći iz banke, odlazi do vrtića po svoju kćerku. Pokušava se parkirati na jedinom praznom mjestu, ali mu preko reda to mjesto zauzima jedan drugi vozač. U tom momentu u Karimu eksplodira onaj bijes koji se godinama gomilao u čovjeku tamne boje kože i muslimanskog imena i on odjednom dobije želju da sve svoje patnje iskali na drskom vozaču...

Otman Karim: Ni njegovo ime, Karim, niti njegova tamna boja kože naizgled nikome ne smetaju. Bajka se jedne večeri naglo pretvara u horor nakon telefonskog poziva iz Ugande. Njegov otac je teško bolestan i moli sina za malo novca koji mu je potreban za liječenje. Karim odmah sutradan ode u banku kako bi poslao novac, gdje ustanovi da mu je račun blokiran jer su ga Amerikanci stavili na jednu od svojih brojnih lista sa imenima navodnih terorista.

Politički, ekonomski i medijski Europska Unija danas je potpuno podčinjena Americi, što možda i nije loše kad se sjetimo ponašanja najvećih evropskih država (eventualno s izuzetkom Njemačke) u slučaju BiH. Tako je prije dva mjeseca velikom većinom glasova u Evropskom parlamentu izglasan, zdravom razumu neshvatljiv, zakon koji omogućuje Amerikancima da čeprkaju po računima i novčanim transakcijama svih stanovnika Evrope. Na taj način je moguće da svaki put kad satelitska kamera snimi nekog očajnika u Siriji ili Egiptu, koji se zove Karim (ili, zašto ne, Midhat), dok uzvikuje parole protiv Izraela, Amerike ili Obame, nastradamo mi koji nismo "ni luk jeli, ni luk mirisali", ali zato imamo "pogrešna" imena. Antimuslimanska paranoja ne štedi nikoga: možeš biti totalno apolitičan, možeš biti političan na način da se aktivno suprotstavljaš islamskom ekstremizmu, možeš biti ateista ili čak kršćanin, ali ako ti ime zvuči onako "teroristički" - Bogin si! Teroristi, to su muslimani, i oni koji to jesu i oni koje je neko samo proglasio takvima.

"Svi muslimani nisu teroristi, ali svi teroristi su muslimani", glasi bezbroj puta ponavljana mantra današnje evropske politike, zbog kojeg će se dolazeće generacije Evropljana stidjeti.
  
Recimo, opkoljavanje i skoro četverogodišnje bombardiranje Sarajeva "nije" bilo terorizam. Niko čak ni u Hrvatskoj nije tako nazvao ni opsadu Dubrovnika. Kad je prije nekoliko godina Mijajlo Mijajlović, kako je to kasnije dokazano na sudu, hladnokrvno i s predumišljajem, u sred bijela dana zaklao švedsku ministricu vanjskih poslova, ni to nije proglašeno terorizmom. Naprotiv, istu večer je u specijalnoj emisiji najgledanije švedske televizije ubici dijagnosticirana mentalna bolest (on je "čuo neke glasove"), što je u sukobu sa centralnim novinarskim i pravnim načelima. Prije suđenja se, naime, ne može nikoga proglasiti krivim, ali ni osloboditi od krivnje. Ovog ljeta je srušen most u Sjevernoj Irskoj, ali su "izvođači" tih radova u medijima nazvani "gerilcima", a ne teroristima. Terorizam nije ni kada izraelski komandosi u međunarodnim vodama pobiju humanitarce koji se pokušavaju probiti do Gaze, nije to čak ni kada Sjeverna Koreja iz čista mira potopi južnokorejski brod. Pri svemu tome poseban apsurd predstavlja činjenica da je Saudijska Arabija, zemlja koja je, prema svemu što se zna, glavni sponzor islamističkog terorizma i gdje vladaju srednjovjekovni zakoni i inkvizicija, potpuno izuzeta od kritike i osude Zapada.

Umjesto da se terorizam militantnih islamista kao i svaka druga bolest liječi tako što se uklone njeni uzroci, a to je prije svega nepravda koja se nanosi muslimanskim narodima, čega su danas opkoljeni Palestinci i getoizirani Bošnjaci samo najuočljiviji, ali nikako usamljeni primjeri. Jedini razuman način rješavanja tog problema je uspostavljanje bliske komunikacije između kulture zasnovane na ravnopravnosti i međusobnom poštovanju različitosti i prosto prihvaćanje muslimana kao ljudi ni gorih ni boljih od svih ostalih. No, svjedoci smo medijske harange gigantskih razmjera gdje se rutinski ponižavaju temeljne vrijednosti te civilizacije. Nacrtaš li Jevreja sa dugim nosom ili crnca sa velikim usnama, ti si (s pravom) rasist; nacrtaš li neku grdobu kojom uvrijediš muslimane, ti si ugledni karikaturist i šampion borbe za slobodu štampe. Jedini muslimani koji se danas mogu vidjeti u zapadnim medijima, pa dakle i u svijesti njihovih konzumenata, su teroristi i talibani. Sve to ne samo da produbljuje frustracije i pogoduje regrutiranju terorista među muslimanima, već uzrokuje nasilno ponašanje čak i kod ljudi kojima nikad nikakvo nasilje, pogotovo ne terorizam, nije bilo ni u primisli. 
  
Zašto današnji svijet izgleda ovako i je li zbilja tačno ono što je još Goethe napisao -  da "ovaj svijet pokreću neprijatelji", to jest da ljudska civilizacija uopće ne može funkcionirati bez neprijateljstva - možda će saznati oni koji dođu poslije nas. Stvari su otišle toliko daleko da čisto sumnjam kako ćemo mi, koji danas trajemo, dočekati dan kada će ovom planetom zavladati razum i tolerancija. 
  
No, da se vratimo filmu...
Iz očaja i nemoćnog bijesa Karima je tog dana izvukla spasonosna misao: "Moram napraviti film o ovome!". I napravio je.
  
Njegov film „Zbog ljubavi“ bio je tokom ljetnih mjeseci mali hit u švedskim kinima, a ubrzo mu je stigao i poziv na neke svjetske festivale. Sadržajna jezgra filma je doslovce taj detalj iz rediteljeve biografije, uklopljen u jednu vrstu filmske studije modernog švedskog društva. Kao što su mnogi kritičari već primijetili, film jako duguje "Oskarom" nagrađenoj drami Paul Haggisa „Crash“, kako na tematskom planu - oba djela se bave pritajenom mržnjom prema "drugima" koja svaki čas može eksplodirati, tako i centralnim dramskim rješenjem - lančani sudar na cesti i analiza uzroka koji su doveli do katastrofe, prateći život žrtava nesreće u nekoliko sati koji su joj prethodili.

Potrošeni televizijski voditelj Bosse Krantz gubi svoj šou na televiziji, gdje ga zamjenjuje jedan Turčin, čija pojava, po riječima producenata, više odgovara novoj multikulturnoj Švedskoj. Socijalni radnik Moses Said je crnac s korijenima u Ugandi, koji ne može poslati novac svom bolesnom ocu jer ga je nepoznat neko proglasio teroristom. Njegova žena, Šveđanka Karin, je uspješan advokat, kojoj je ponuđeno da postane partner u uglednoj firmi pod uvjetom da promijeni svoje prezime Said i uzme djevojačko koje nije tako "egzotično". Njen klijent je arogantni glumac-pijandura Håkan Pettersson, lik za kojeg je inspiracija došla od jedne stvarne švedske glumačke zvijezde. Posebno zanimljiv u tom konglomeratu je pripovjedač u filmu, Franzis, igra ga slavni američki glumac Danny Glover, koji piše pismo svojoj ženi u Africi, opisujući joj svoj život u Švedskoj u kojoj je pokušao svoj biznis sa umjetninama, otmjen i obrazovan gospodin koji se zbog boje svoje kože stalno nalazi na udaru predrasuda. Svi će oni sjesti za volan skupa sa svojim frustracijama i krenuti prema sudbini... 

Problem sa ovakvim filmovima obično je taj da su svi likovi dani tek kao skicozne konture i više ga se može posmatrati kao rediteljev prilog zamišljenoj debati o tinjajućem rasizmu i islamofobiji u današnjoj Švedskoj, nego kao estetski zanimljivo umjetničko djelo. Stoga se „Zbog ljubavi“ prije svega čita kao razorna kritika savremenog švedskog društva. Međutim, u isto vrijeme film je i pohvala i potvrda postojanosti švedskog modela. Centralna ideja "narodnog doma" ("folkhemmet"), na kojoj se temelji švedski sistem, je da društva u kojima vladaju građanski moral i građanska svijest imaju uspjeha i u ekonomskom i kulturnom razvoju. Stoga ova zemlja još uvijek predstavlja bastion odbrane demokratije, onog što ta riječ stvarno znači, usprkos raspomamljenoj desnici koja već godinama hara ovim poluotokom što se kontinentom zove.
  
Naime, da pripadnik jedne manjine državnim novcem snimi film u kojem tu istu državu izlaže žestokoj kritici, moguće je ovdje i ko zna da li još igdje u svijetu.