Lindsay Norris (33) iz Kanzasa, medicinska sestra koja je radila na onkologiji, saznala je da boluje od kancera i napisala je pismo izvinjenja svojim pacijentima.

"Dragi pacijenti o kojima sam brinula, duboko vam se izvinjavam. Jednostavno nisam shvatala", počinje svoje pismo sestra na onkologiji.

Ovo pismo nastalo je dva mjeseca nakon što joj je dijagnostikovan treći stadijum kolorektalnog karcinoma.

"Nisam shvatala kako se zaista osjećate kada čujete te riječi. Nisam shvatala koliko je teško čekanje. Koliko je teško saopštiti drugim ljudima dijagnozu. Nisam shvatala vaše promjene raspoloženja. Nisam razumjela koliko boli kada se osjećate izostavljeno. Nisam shvatala zašto ste uvijek tako sumnjičavi. Zapravo ste mislili da ljekari ne žele da vam kažu nešto o vašem toku bolesti. Mi vam govorimo o statistici, vjerovatnoći i navodimo da je svaka bolest drugačija, ali ne možete a da se ne zapitate da li postoji još nešto o čemu ćutimo. Uz sve to, nisam mogla da shvatim koliko brinete za svoju djecu. Trebalo je da više razgovaram sa vama o njima. Brinuli ste se kako će to uticati na njih. Brinuli ste da nećete moći da brinete o njima kada bolest uzme maha. Plašili ste se da će djeca biti zbunjena i preplašena. Ništa od toga nisam shvatala.

Sestra koja trenutno prolazi kroz hemoterapiju trenutno najveći oslonac ima u suprugu.

"Sigurno ste svaki put osjećali nevjerovatnu zahvalnost kada bi vam vaš suprug ili supruga rekli da odete i odmorite, a oni će povesti računa o djeci. Ipak, srce bi vam potonulo kada biste ih čuli iz druge sobe kako se igraju daleko od vas, kada biste shvatili da će možda uskoro stalno biti tako. Oni će biti sami. Žao mi je, ni to nisam shvatala", piše ova sestra.

Kako kaže, tek sada kada je bolesna, počela je da prihvata pomoć.

"Prije par sedmica probudila sam se u jako lošem stanju. U to vrijeme sam i dalje insistirala da ja vodim djecu u školu. Na pola puta sam stala na benzinskoj pumpi da bih povratila. Nismo stigli do toaleta. Naravno, moja trogodišnja kćerkica se preplašila, a ja sam se osjećala užasno. Tada sam morala da shvatim da moram da prihvatim pomoć", kaže ova žena.

Kako dalje objašnjava, upravo su joj praznici pomogli da sve sagleda sa vedrije strane.

"Kada sam na Dan zahvalnosti pitala svog sina Harissona na čemu je on zahvalan, rekao mi je sljedeće: „Na Bogu, mom prijatelju Cooperu, mlijeku i mojoj sestri“. Budućnost mi možda i nije zagarantovana, ali trenutno mi je dovoljno što je pogled na sadašnjicu predivan", zaključuje ova sestra.

(Kurir.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)