U javnosti je stvorena vještačka i neetična dilema da li je potrebna revizija tužbe protiv Srbije za genocid. Sama ta činjenica – ta dilema ili kolebanje – predstavlja kolosalnu pravničku, političku i etičku grešku dostojnu najstrožije osude i naše suvremenosti i povijesti.

Jer – kako je uopće moguće biti u dilemi o tome da li treba ići do kraja u rasvjetljavanju – s pozitivnim ili negativnim ishodom, svejedno je sa stanovišta principa i pravde – najvećeg mogućeg zločina protiv humanosti i protiv cijeloga jednog naroda?! Ovo utoliko prije što je Haški tribunal već donio presudu o tome da genocid jest učinjen i da Srbija već jest u nekoj vezi s tim, makar i tako što ga nije spriječila, što znači, u najmanju ruku, da ga jest mogla spriječiti.

Koja to politika, koja neformalna grupa iz akademske zajednice uopće ima pravo raspravljati (možda i odlučivati) o tome da li treba ili ne treba aktivirati reviziju?! Dilema je zaista zastrašujuća, jer kao takva – kao dilema – implicira vrlo ozbiljnu mogućnost uzmicanja i ističe nekorektnu, najblaže rečeno, poziciju promotora lažne dileme u vezi s najvećim zločinom – zločinom protiv cijeloga naroda.

Dileme o takvim stvarima su neprihvatljive sa svih mogućih aspekata. Takve stvari ne opraštaju ni Bog ni Povijest. Jedini krajnji rezultat eventualnog odustajanja bio bi povijesno kolektivno samoponižavanje i prezir. A zbog čega? Zato da se ne bi zamjerilo dosljednome vojvodi Nikoliću, „svilenome“ Mladenu Ivaniću i razbijaču Miloradu Dodiku, koji naprosto nisu u stanju napraviti ništa dramatičnije od onoga što su već učinili i što sada čine na razbijanju države Bosne i Hercegovine. Zar je to razlog da se odustane od konačne sudske riječi o genocidu?!

Dilema je zaista zastrašujuća, jer kao takva – kao dilema – implicira vrlo ozbiljnu mogućnost uzmicanja i ističe nekorektnu, najblaže rečeno, poziciju promotora lažne dileme u vezi s najvećim zločinom – zločinom protiv cijeloga naroda

Pri svemu ovome nužno je naglasiti: Ne sudi se tu Srbima nego jednoj srbijanskoj politici i institucijama u jednome njenom mračnom razdoblju. To je velika razlika!

Nikada nijedan narod u cjelini nije kriv, već jedan njegov dio, ili neke njegove institucije.

Dakle, dilema o potrebi revizije za genocid je vještačka i kao takva ne samo da je suvišna nego je naprosto morbidna s obzirom na to da je riječ o najvećem zločinu protiv naroda. Pravo na takvu dilemu nema ni gospodin Softić, koji je u ovom slučaju institucija, ni Izetbegović, koji također mora imati svijest o tome da je u ovom slučaju institucija s optimalnom odgovornošću, niti bilo kakva neformalna grupa. O tome je već odlučila ratna realnost, djelomično i Haški sud i Povijest, i na to obavezuje Budućnost. Neka to imaju u vidu oni koji se bave Dilemom.

Što se tiče „argumenta“ o tome da li postoje nove činjenice da bi se aktivirala revizija tužbe, ni taj „argument“ apsolutno ne stoji, već je on „moguć“ samo kao alibi nekome ko bi htio odustati od revizije. Dokle god postoji bilo kakva mogućnost za utvrđivanje istine o zločinu, posebno o onome kakav jest genocid, nužno je iskoristiti svaku takvu mogućnost. Poznato je da su i u prethodnim presudama, odnosno procesima, neke važne činjenice pogrešno interpretirane i pogrešno su pravnički situirane, da su ključna mjesta u važnim dokumentima „zatamnjivana“ i td. Revizija je uvijek moguća. O nekim novim činjenicama upoznaju nas i mediji.

Ali, poenta je u sljedećem: Reviziju je važno pokrenuti, a neka Sud preuzme odgovornost za to da li ima ili nema osnova za reviziju. Pogrešno je da o tome konačnu (negativnu) odluku donosi gospodin Softić, gospodin Izetbegović, dio akademske zajednice i sl. To bi bio aprioran, kapitulantski odnos najvišega reda o sudbinski važnom pitanju.

Nikada nijedan narod u cjelini nije kriv, već jedan njegov dio, ili neke njegove institucije

U vezi s revizijom tužbe, već prijete, ucjenjuju BH političari iz oba RS. To ponovo potvrđuje da su oni daleko od katarze, od priznanja genocida, da oni ucjenjuju Istinu i Povijest, pa i Budućnost, svojom navodnom dobronamjernošću (kakvo licemjerje!) u zavisnosti od bh odnosa prema reviziji. Koje dobro su ovoj zemlji učinili Nikolić, Dodik, Ivanić?! Oni bi morali znati, kao i cjelokupna javnost, da se dobri odnosi mogu graditi – a morat će se graditi, i treba ih graditi, ali s nekim drugim protagonistima a ne s njima jer su oni očigledno nesposobni za to! – samo na osnovama pune istine, istinskog uvažavanja i prihvaćanja činjenica iz nedavne prošlosti jer su tako važni dijelovi prošlosti uvijek i dio budućnosti. To je bitan način da se predupredi ponavljanje tragične prošlosti. Tu prošlost možemo apsolvirati samo istinom i odnosom prema njoj kakav zaslužuje istina. Zašto se tako panično plaše revizije tužbe?!

Nema nijednog razloga da se ne aktivira revizija tužbe. (Indikativno je da se tek sada raspravlja o tome, pa se sasvim razložno postavlja pitanje: Nije li prekasno, i nije li „namjerno  postalo prekasno“?) Očito su „snažan argument“ za dilemu i kalkulacije dnevne politike s onima koji su još uvijek živi akteri genocida u BiH.

Oni koji razmišljaju o tome kakve političke posljedice može imati revizija, koja je već izložena snažnim UCJENAMA, neka pomisle o tome kakve posljedice može imati odustajanje, ili bilo koja vrsta opstrukcije koja bi osujetila reviziju, za narod koji je izložen genocidu, kakve posljedice za Povijest, ali i posljedice za Budućnost koja može biti uspješna samo ako se gradi na zdravim temeljima istine,  a ne na potrpavanju genocida bilo kakvim političkim ucjenama.

Jer – gore od genocida može biti samo političko cjenkanje o njemu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook