Na  maloj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo EN FACE, u petak, 13. januara, sa početkom u 19:30 sati, bit će izvedena drama prema motivima proze Miroslava Krleže “Hrvatska rapsodija“. Adaptacija i režija: Gradimir Gojer.

U predstavi igraju: Hasija Borić, Mediha Musliović, Emina Muftić, Vedran Đekić, Sanela Pepeljak i Ejla Bavčić Tarakčija, Riad Ljutović, Slaven Vidak, Duško Bugarin i Eman Šabotić.

Redateljski zapis: ZAŠTO HRVATSKA RAPSODIJA DANAS
Ili o staležu koji nestaje

 
Kada sam odlučio redateljski oblikovati jedan u biti sintetski tekst Miroslava Krleže, u kojem participiraju i dramsko i prozno tkivo, bio sam svjestan svih zamki i izazova koje ova proza, tiskana u knjizi Hrvatski bog Mars, svojom unutarnjom strukturom i svojim zasebnim poetičkim sustavom nosi. Izazov je bio i u formalnim činjenicama da su se ovom Krležinom prozno-dramatskom cjelinom bavili u povijesti teatra tek tri redatelja: Georgievski (Zenica), Međimorec (Zagreb) i Horvat (Rijeka)...

Za razliku od drugih Krležinih tekstova, evidentno je Hrvatska rapsodija bila pretežak, ali u isto doba i zamaman izazov za odabrane, možda je tačnije kazati – hrabre! Poznavajući ćudi Male scene En face Narodnog pozorišta Sarajevo, htio sam postići dvostruki efekat: u prvom planu pružiti mogućnost da, u biti na goloj pozornici, skupina glumaca vajajući likove iz vlaka koji se zaputio u Kozmopolis, a koji će svakako (!) završiti u nebesima, do kraja razotkriju svoj talent, a druga je namjera bila vezana za formalno oblikovanje jedne polifone Krležine neuralgije, koja je vapila, a siguran sam da će i nakon ove izvedbe vapiti, za novim scenskim uobličenjima.

Glazbeni sloj predstave (Bach, Schönberg, Detoni...) nevjerojatno je bio, tijekom rada, korespondentan Krležinom tekstu, a nisam odolio da čistu Krležinu poeziju, adaptatorski i redateljski, ne uklopim u ovo scensko zbivanje. Nije slučajno što predstava počinje i završava Krležinom poezijom, a interpretacija slojevite Krležine drame – pripovijesti iziskivala je od glumačkog ansambla vještinu govorenja, pokreta i minimalističkog učitavanja u ono što je Krležina metafizička suštastvenost.

U ovom mom čitanju Hrvatske rapsodije neki treći sloj pučanstva, sloj koji nestaje u dvadeset prvom stoljeću, koji nije gurnut na marginu, nego je utjecajima razornog korporativnog kapitalizma potpuno uništen, više nego slikovito navješće imao je u tekstu Krležine proze... Zato ovo i jeste predstava o ljudima čija je jedina krivica što su rođeni i što moraju živjeti u vremenu koje je svo koncipirano protiv čovjeka, a taj treći stalež, taj stalež koji nema nikakvu perspektivu niti u doba kada je pisan ovaj tekst, a niti danas, jednostavno je prekrižen u retortama i laboratorijama velikih meštara svjetskog poretka i lokalnih bandita. Pojava Hrvatskog genija na kraju teksta i predstave, neodoljivo me je asocirala od početka čitanja, ali i rada na ovoj predstavi, na čuvenu Domanovićevu prozu Vođa, u kojoj slijepi vođa vodi cijeli narod u propast...Vapaj mase u vagonu vlaka koji bi da ode u Kozmopolis, a juri u propast, nije ništa drugo doli vapaj za vođom, bosanski kazano babom, a što se dešava na kraju???

Nisam slučajno Hrvatskog genija stavio u invalidska kolica... Jer, i najnoviji događaji u našoj povijesti, u povijesti ovoga regiona i naroda koji ga naseljavaju, neodoljivo podsjećaju, nažalost ne samo na Domanovićevog Vođu, već na neke uistinu nedorasle, katastrofično pozicionirane vođe, kojima narod vjeruje i iz godine u godinu daje povjerenje?!Slika vlaka koji strelovito juri u propast zapravo je slika naše planete, to je odraz, onaj literarni i onaj teatarski, Krležinog genijalnog navješća opće katastrofe, predapokaliptičnog i vremena totalnog apokalipsisa u svijetu.

U vagonu u kojem se jede, pjeva, tuguje i na kraju vapi za vođom, zapravo je sazdana svekolika tuga trenutka u kojem žive balkanski narodi danas. Ako ikoga ova inscenacija Krležinih genijalnih misli potakne da razmisli o nama, danas, sada i ovdje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Kosovu, Sloveniji i Crnoj Gori, biti ću bliži ispunjenju unutarnjeg stvaralačkog imperativa da baviti se kazalištem danas nije isplativo, ali jeste časno, jer angažirani tvorački akt itekako ima smisla!

Časno je i od Narodnog pozorišta Sarajevo što se ponovo, nakon dužeg vremena, bavi piscem poput Miroslava Krleže. Jer, kada god je na repertoaru Kuće na Obali bio Miroslav Krleža, bilo je razloga da gledatelji dođu na predstavu, a glumci su, i redatelji naravno, redovito u takvim prigodama dolazili na svoje. Igranje Krleže AD 2016. u Sarajevu je za ansambl Drame Narodnog pozorišta Sarajevo golemi ispit, a za mene osobno rigoroza, nova u nizu krležijanskih rigoroza, koju sam sâm postavio kao prepreku primitivnom podvlačenju, povlađivanju i krajnje dekadentnom služenju najnižim ukusima publike!

Igrati danas Hrvatsku rapsodiju u vremenu kojekakvih jeftinih realityja i komedijaškog zavođenja publike, a zapravo prostituiranja kazališta kao takvog, je, siguran sam, častan gest.
 

(DEPO PORTAL/ad)