"Pošto me u gluho doba noći probudila užasna buka, prišao sam prozoru i sledio se. Pored kuće je tutnjala beskrajna kolona džipova i transportera. Sanjam li to ili je Mesić u zadnjim danima mandata zaista ostvario prijetnju i s NATO-m presjekao Posavinu kod Brčkog, pa sada utvrđuje  položaje u majevičkom  zaleđu“?

Tako mi se jadao poznanik iz Rahića ubrzo po okončanju operacije „Svjetlost“ u Gornjoj Maoči; operacije protiv vehabijske zajednice u kojoj brojni „ratni“ reporteri i reporterke sa prvih linija, uz artiljerijsku podršku pozadinskih dubinskih analitičara – kako dani odmiču – razotkrivaju sve veću terorističku opasnost.

Prvi raporti su se zadovoljavali pouzdanim saznanjima da je „pronađeno oružje i municija, više računara, desetine DVD-a i CD-a, te gomila raznoraznog propagandnog materijala koji tek treba pregledati i prevesti jer je na arapskom jeziku“. Autor ovih redova, još pouzdanije, saznaje da se radi o nekoliko lovačkih pušaka i pištolja, sa urednim dozvolama, i pita se kako brojne kolege koje su prenijele ovu informaciju znaju da se radi o propagandnom materijalu kad isti još nije preveden. I zbog čega je opasan podatak da je pronađeno i više djece, čak po petero u pojedinim porodicama, i to da „braća“ iz evropskih prijestolnica svako dijete sponzoriraju po 100 maraka mjesečno? Šta je tu nezakonito i neustavno?

Kasnije je neka raspaljena reporterska mašta otkrila još i nacrte oružja za masovno uništenje. Negdje je već moralo biti. Ako ne kod Sadama, onda u ovim majevičkim gudurama sigurno, u najsofisticiranijim laboratorijama i skladištima koja će biti otkrivena već u narednoj emisiji ili izdanju novina. Jer, to što je Gornja Maoča jedva snabdjevena strujom, a vodovod i druge najobičnije civilizacijske blagodati još  nema, očito je samo providno zavaravanje naprijatelja. A odlučni i pronicljivi neprijatelj je antiteroristička koalicija predvođena povratničkom političkom varalicom (bez dana povratničkog staža) i friškim ministrom sigurnosti Sadikom Ahmetovićem kojem se, eto, dalo da mandat započne spektakularno ( „Ovo je primjer kako se pravi država!“); Zlatkom Miletićem koji, kako se spekulira, nastoji  da uskoči u vrh SIPA-e a neki njegov kadar na njegovo mjesto; zbunjenim  Miloradom Barašaninom koji je, kako je procurilo još sa združenog IKM-a u Brčkom, a pod utiskom poražavajućih vijesti o učincima „Svjetlosti“, preneraženo pitao obavještajno-policijske „eksperte“ zašto su ga u taj cirkus uvalili. 

U svakom slučaju, evo sjajnog povoda za nove nastupe famoznog Dževada Galijaševića, predratnog naprednog kursadžije Memoranduma SANU, a danas vodećeg Dodikovog  eksperta za islamski fundamentalizam i terorizam. On preko svih televizija u RS-u, javnih ili privantih plaši Evropu i Ameriku opasnim terorističkim namjerama majevičkih vehabija, a u statusu tobožnje SAO Gornje Maoče ovaj nekadašnji guverner  SAO Moševca, nalazi definitivno opravdanje za Dodikov referendum.

A onda, opet, reporteri ispod Majevice dojavljuju ključnu vijest, sve iz pouzdanih izvora, da su policijske agencije budno motrile vođu zajednice Nusreta Imamovića i njegove saradnike još od 2002. godine. Ako su ih tako budno motrile i ako su tipovi uistinu toliko opasni, zašto se čekalo čak osam godina da ovi iz temelja „ uzdrmaju ustavni poredak“, pa da ga čak 650 policajaca u poslednji tren, u pola noći i po snijegu većem nego uz Igmanski marš, moraju spašavati. Kao senzacionalno otkriće objavljen je i podatak da je u selu pronađeno 70.000 maraka. Sve i da se ne zna, kao što se zna, da je taj novac jedan lokalni pripadnik zajednice dobio za prodaju imanja u selu Šatorovići, ima li uopće sela u kojem se ne može pronaći toliki, pa i daleko veći novac? U svakom slučaju, ta svota ne bi mogla pomoći oko oživotvorenja onih paklenih nacrta.

Prijatelj iz Brčkog Đuro Tankosić  ispričao mi je da je samo nekoliko dana prije „Svjetlosti“ njegova grupa planinara, spuštajući se s visova Majevice, slučajno nabasala na ovo selo i da su vidjeli da na pravoslavnom groblju bivših mještana Karavlaha ne fali ni jedan krst. Sadašnji stanovnici su se pritajili u kućama i nisu ničim reagirali na prolazak kolone, a nekoliko dana kasnije njihovi predstavnici su pristojno upozorili predsjednika planinarskog udruženja da nije u redu da iz bespuća, s leđa, iznenada banu u selo.

Priča o izbjegavanju plaćanja komunalnih dadžbina takođe je izmišljena. U brčanskoj Elektrodistribuciji svako se može informirati da su mještani Gornje Maoče zapravo najurednije platiše računa za struju, a pošto nisu priključeni na državni vodovod i nemaju odvoz smeća, ostalih obaveza i nemaju.

                      
O općem destruktivnom ponašanju majevičkih vehabija svakako se da diskutovati. Postupci prema novinarima su u više navrata iz faze verbalne negostuljubivosti znali prerasti u fizičke nasrtaje, koji se nikako ne mogu opravdati vjerskim specifičnostima i običajima ove zajednice. Bilo je povremenih provociranja i kamenovanja policijskih patrola, što je takođe moralo rezultirati adekvatnim i pravovremenim odgovorima iz MUP-a TK-a, a ne da incidentno naponsko polje uzima maha. Zbog nedopustive ležernosti i oklijevanje vlasti, nekoliko godina je tolerirano obrazovanje po neprihvatljivim stranim nastavnim programima, da bi onda teškom mukom bilo koliko - toliko normalizovano.

Negativni publicitet  i ranije, a i u kontekstu operacije „Svjetlost“, bio je posvećen masovnim vehabijskim  okupljanjima u Gornjoj Maoči na koja dolaze i „braća“ iz evropskih prijestolnica, naročito iz Beča. Ali, ako se već okupljaju na Prateru i drugim čuvenim evropskim lokacijama, i ako tamo imaju svoja glavna idejna i financijska uporišta, odakle se pomoć šalje i „braći“ u Bosnu, zašto bi bio sporan njihov skup na Majevici sve dok ne krše javni red i mir i ne poduzimaju aktivnosti koje na bilo koji način ugrožavaju osobe koje su drukčijih vjerskih i općih uvjerenja.  Pogotovo ako se takav skup uporedi sa, na primjer, poznatim divljanjima pripadnika četničkog pokreta u Srebrenici koji svako malo, sa parolama „Nož, žica, Srebrenica...“ i u prisustvu policije, agilne poput UNPROFOR-a, najavljuju novi genocid povratnicima. I  sve to prođe, ne samo bez krivične odgovornosti, već i minimuma javnog zgražanja.

I šta bi još moglo biti sporno? Možda to što su vehabijski predstavnici  postavili ultimatum lovcima iz susjednih sela da se mogu kretati do nekog potoka i da tu granicu nipošto ne prelaze, te da su na jednom sastanku pozvali sve prisutne, pa i nemuslimane, da klanjaju. Na te provokacije nemaju pravo, ali kod samog lova postoje jasna pravila šta su i gdje su lovišta, kakva su prava vlasnika privatnih posjeda i slično. Kad bilo koja „strana“ to pravilo prekrši, tu su čuvari zakona da djeluju u svakom pojedinačnom  slučaju, a ne da se pletu priče koje podstiču bujanje neprijateljskih raspoloženja i zaziranja. 

Ista je stvar i sa eventualnim odbijanjem primanja sudskih poziva i odazivanja na ročišta. U svakom takvom slučaju trebalo je da interveniraju sudski policajci, pa ako treba i s pojačanjima, i takva praksa bi bila okončana. A ako bi se neko suprostavio u toj mjeri da ugrozi sigurnost policajaca, bilo bi osnova da se dovede ne 600, već 6.000 specijalaca i Gornja Maoča zasluženo raseli za sva vremena.

Sve su svemu, stanovnici Gornje Maoče bi morali prestati da u paketu sa očuvanjem svojih običaja, pravila vjerskog prakticiranja  i načina života unaprijed kao sumnjivce i neprijatelje doživljavaju državne službenike, novinare i ostale posjetioce; da očekuju da se ostatak svijeta mora prilagoditi njima. Istovremeno, ni njih se nipošto ne smije unaprijed tretirati kao glavni problem u državi koja ima toliko većih i suštinskijih problema da takav njihov tretman predstavlja svjesno guranje glave u pijesak i kontraproduktivnu propagandnu zavjesu.

Očito blagovremeno izviješteni o premršavim bilansima ove policijske operacije, međunarodni krugovi su krajnje suzdržano odali priznanje masovnom koordiniranom djelovanju tri policije – dviju entitetskih i Brčko distrikta. Kako je užarena politička atmosfera i koliko je ustavni poredak stvarno uzdrman, ne u majevičkim gudurama, već u Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru, za međunarodnu zajednicu je - oporo se šali jedan moj drug - veliki uspjeh već i to što na Majevici nije došlo do međusobnog obračuna tri policijske komponente.

Ostaje da sačekamo da se pregleda, prevede i izanalizira policijski „plijen“ iz Gornje Maoče, te javnosti predoče konačni bilansi najopsežnije policijske operacije u poratnoj BiH. Ali, sve se nešto plašim se da će u tom smislu „Svjetlost“ biti praćena popriličnim mrakom; da će se razmjere i robustnost operacije pokazati sasvim neprimjerenim problemu zbog kojeg je pokrenuta i izvedena.

U svakom slučaju, s takvim graditeljima države kao što je Sadik Ahmetović, i cijela struktura koja je takve kao on iznjedrila, na sopstvenim ognjištima ostat ćemo vječiti apatridi.

(DEPO)