Kad sam bio mali, a bio sam najmlađi član u brojnoj porodici Sulejmanbega i Đulhanume Filipović, volio sam da prisustvujem jutarnjoj kahvi mojih roditelja. Taj ritual bio je važan čin porodičnog života s kojim je počinjao svaki dan. Kahva se iznosila na mangali punoj žere i stavljala na sećiju između oca i majke, a ceremonija je započinjala kad bi Kane Begtašević (komšija koji je raznosio novine) donio prve novine koje su stizale u Banju Luku, a to su bile “Jutarnje novine” koje su dolazile vozom iz Zagreba. Pola sata kasnije stizale su i “Politika” i “Vreme” autobusom iz Okučana, zapravo Beograda preko Okučana.

Rušeno je sve

Tačno sat kasnije je autobuskom linijom “Divjak” iz Sarajeva stizala i Spahina “Pravda”. Otac je sve te novine pregledao, negdje zastajao i čitao, šutio i ponešto promrmljao, a majka je revnosno motala cigare od duhana koje je ocu u manjem ruksaku donosio čovjek imenom Smajo iz Prozora i to svaka tri-četiri mjeseca. Kad bi se završilo čitanje ili pregledanje novina, otac ih je stavljao nastranu, što je bio znak ostalim ukućanima da mogu ući u sobu i uzeti novine da ih i oni pregledaju.

Tek tada bi otac progovorio i svaki put bi rekao isto. Ta njegova rečenica mi se duboko urezala u pamet, a glasila je: “Šta ti misliš, Đula, šta će biti s nama, muslimanima”. Majka mu je na to i retoričko, ali i stvarno pitanje odgovarala na isti način kazavši: “Šta ti kažeš, Sulejmanbeg”.

Tako se dogodilo da me je to jedno te isto pitanje pratilo tokom cijelog mog djetinjstva, a kad je došlo do rata i kad sam upravo izlazio iz djetinjstva i postajao svjestan stvarnog života, kad je došlo do uništenja ondašnje države i stvaranja zločinačke ustaške države. Kad su našu kuću svaki dan pretresali, kad su moja braća morala da bježe i da se kriju ili dospijevala u zatvore i logore, ili uspjeli da se prebace u tada male partizanske grupe, kada se činilo sve da se ljudi spašavaju i da im se pomogne da se sklone iz ustaškog pakla od države, to pitanje nije više bilo retoričko, nego je dobilo stravičan sadržaj i realitet, postalo je odista pitanje biti ili ne biti, pitanje koje je zahtijevalo brz i jasan odgovor. Iz očeve retorike ono je prešlo u život na stravičan način.  

Nas osmero braće i sestara bilo je različitih političkih uvjerenja, ali nas je prst sudbine, a to je da smo bili muslimani, spojio na takav način da je on odlučivao o našim sudbinama, jer smo mi bili muslimani i u sebi i za druge i to smo bili svi bez obzira na naša politička uvjerenja

Otac je tada i sam bio ubijen, braća i sestre po zatvorima, logorima, šumama ili u bijegu, a ja sam ostao s majkom i s onim istim pitanjem koje sam slušao godinama prilikom jutarnje kahve mojih roditelja. Nas osmero braće i sestara bilo je različitih političkih uvjerenja, ali nas je prst sudbine, a to je da smo bili muslimani, spojio na takav način da je on odlučivao o našim sudbinama, jer smo mi bili muslimani i u sebi i za druge i to smo bili svi bez obzira na naša politička uvjerenja, jer nikakvo političko uvjerenje nije nas moglo spasiti od usuda koji nam je donosilo ime musliman.

U to vrijeme, ako se neki musliman sklonio u ustaše, postao je samo strano tijelo koje je završilo na najtragičniji način, jer su svi oni umirali kao zločinci i bez spomena. A ko je vođen uvjerenjem da je Srbin, kako su mnogi mislili, stradao je jer, kako je rečeno nekadašnjem gradonačelniku Višegrada kada je izvođen na most da bude zaklan, a on se pozvao na to da je uvijek bio Srbin - “kako ti nekrst da budeš Srbin”.  

Muslimani koji su otišli među ustanike da se bore protiv okupatora bili su masovno ubijani u četničkim pučevima organiziranim zbog njihove eliminacije. A kada su sve te kalvarije prošle i kada su ljudi pomislili da je sad konačno došao čas da se izgrađuje istinsko bratstvo, prijateljstvo i ravnopravnost, pokazalo se da se dlaka mijenja, a vuk ostaje vuk, jer je prvo u BiH započela borba protiv ostataka navodne turske vlasti, turskog mentaliteta i spomenika vladavine, pa su zabranjene sve institucije islamskog karaktera, sve vjerske škole i nastava, sva muslimanska društva ukinuta, oduzeti vakufi i doneseni zakoni kojima su muslimanima oduzeti zadnji ostaci zemlje, nacionalizirana trgovina, kuće, da bi se u urbanim sredinama koje su oduvijek bile pretežno muslimanske, vršile organizirane rušilačke akcije, rušenje Baščaršije, džamija, medresa, oduzimanje konvikta, rušenje vezirovog konaka u Travniku i bezistana u Banjoj Luci te brojnih drugih spomenika naše historije, kulture i načina života. Rušeno je sve što je nosilo islamski pečat na sebi.

Lekcija zalutalima

Kad je sukob sa SSSR-om u unutrašnje odnose unio neke nove momente i kada je bilo opasno izazivati do te mjere strpljenje muslimana kao najbrojnijeg stanovništva Bosne i Hercegovine, došlo je do promjene taktike, ali ne i strategije u odnosima. Došlo je do organiziranih hajki na pojedince i grupe muslimana, kako bi se spriječilo nešto što je bilo nemoguće spriječiti, a to je da se bosanski muslimani ili Bošnjaci, kako se oni nazivaju od iskona, ali im je i ime bilo zabranjeno, kao najduhovniji, najkulturniji i masovno najobrazovaniji dio bosanskog društva, istaknu i zauzmu najviša mjesta u jedinom domenu koji im nije mogao biti zabranjen, a to je duhovni rad, jer ko će da kontrolira šta pisac piše.

Lukava politika je shvatila pouku i razvila metode da onemogući jedinstvo intelektualnog establišmenta, da se ono što je najveća snaga duha, a to je njegova snaga ujedinjavanja ljudi, onemogući

Jedan slučaj sukoba duha i birokratske političke strukture dogodio se još 1960. godine. Grupa filozofa koja je svojim radom dovela Sarajevo u centar filozofskog života u bivšoj državi, u cilju intenzivnijeg studija osnovala je filozofsku biblioteku “Logos” koja je veoma brzo postala najcjenjenija u zemlji. Jedno od prvih djela moderne filozofije koje je “Logos” izdao bilo je poznato djelo jednog od četvorice najvećih mislilaca 20. stoljeća Ludviga Vitgenštajna (Ludwig Wittgenstein) “Trtactatus Logico-Philosoficus”.

Kako način mišljenja i govora tog djela, odnosno ono šta čovjek govori, niko od tada postojećih znalaca filozofije koji su filozofiju učili na partijskim kursevima i iz brošura nije shvatao. U krugu vrhovnog žirija koji se zvao Komisija za ideologiju CK-a, djelo je ocijenjeno kao negacija dijalektičkog materijalizma i marksizma, a grupa koja ga je izdala kao opasna ideološka opasnost. Da intervenira i održi lekciju zalutalim filozofima, odlučio je sam vrhovni žrec ideologije, novopečeni šef ideologije iz Semberije Milan Knežević. Njegov tekst bio je najotužniji dokument nepismenosti, neznanja i misaone insuficijencije, jer je on izložio takve argumente protiv Vitgenštajna da neko ko kaže “Svijet je sve što je slučaj”, a to je prvi stav “Tractatusa”, negira fundamente dijalektičke filozofije, jer mi svi znamo da je svijet materijalan, da u njemu vlada nužnost, a ne slučaj.

Za današnjeg čitaoca takve rečenice su znak neznanja i primitivizma i u tome se vidi blagotvorni utjecaj onih koji su u takvim uvjetima razvijali filozofiju i uopće podigli spasonosnu sposobnost mišljenja do tako visoke mjere da takvi stavovi izgledaju apsurdni i nemogući. Ali, to je trebalo da bude osnova osude i egzekucije cijele jedne generacije filozofa koji su filozofsku misao u Sarajevu doveli do svjetskih razmjera, jednako kao što su našu književnost do takve visine podigli jedan Meša Selimović, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Derviš Sušić, Ćamil Sijarić, Muhamed Abdagić i Ahmet Hromadžić.

Tada je jedan predstavnik svjetovne vlasti odlučio, sjeo, napisao i ispao budala u najmanju ruku i to budala ne zbog neznanja, nego zbog arogancije i nadutosti kojom se odnosio prema dvije i po hiljade godina staroj tradiciji filozofskog mišljenja i ogromnog duhovnog blaga koje je razvojem te nauke stvoreno na korist čovječanstva. Tada se dogodilo nešto veoma važno, a to je da se na jednoj strani našla kompaktna grupa ljudi koji su nešto ipak znali, a na drugoj grupa neznalica koji su imali moć, a moć bez znanja nema sredstva da se iskaže. Stoga je Knežević potonuo u dubine svog neznanja.

Ovu historiju sam ispričao da bih ukazao na tragičnost naše današnje situacije u kojoj je Baal novca i časti progutao čast, a novac nije mogao, jer ga oni koje je trebao gutati nemaju

Nažalost, lukava politika je shvatila pouku i razvila metode da onemogući jedinstvo intelektualnog establišmenta, da se ono što je najveća snaga duha, a to je njegova snaga ujedinjavanja ljudi, onemogući, dijeleći intelektualce na naše i njihove, na plaćene i i angažirane i neplaćene i neangažirane, da stvori svoje intelektualce, pa i po cijenu da stvori i svoje fakultete gdje će odgajati takve duhovne polutane.

Ovu historiju sam ispričao da bih ukazao na tragičnost naše današnje situacije u kojoj je Baal novca i časti progutao čast, a novac nije mogao, jer ga oni koje je trebao gutati nemaju.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook