Piše: Ahmed HRAPOVIĆ   

Strip umjetnost, poznato je iz mnogo slučajeva, svojim izvanrednim crtežom obogatili su oni koji su završili arhitekturu, ili je nikada nisu stigli završiti da bi se u potpunosti posvetili strip umjetnosti. Jedan od tih je italijanski majstor stripa Maurilio Manara, rođen 12. IX 1945. godine u Lusenu, Južni Tirol, Italija. U svijetu stripa ga vole zvati Milo Manara pa se tako i potpisuje na svoje strip radove.
    

Italijanski majstor stripa Maurilio Manara, rođen 12. IX 1945. godine u Lusenu, Južni Tirol, Italija. U svijetu stripa ga vole zvati Milo Manara pa se tako i potpisuje na svoje strip radove

Studirajući, da bi sebi obezbijedio školovanje i džeparac, Manara sarađuje u mnogim časopisima, crta ilustracije, reklamne priloge, a, kao i svaki dobar crtač, iz prikrajka promatra i prati strip vrebajući priliku da se okuša u tom vidu umjetnosti. To se napokon desilo 1969. godine kada Milo Manara crta svoj prvi strip „Genius“. Od tada pa do danas, vrsni majstor strip umjetnosti ne odvaja se od stripa, posvećuje mu se u potpunosti, strip mu postaje životno opredjeljenje.
    

Nakon prvog stripa, u periodu 1971. – 1973. crtao je, po narudžbi izdavača, jeftinu erotsku priču „Jolanda de Almaviva“, kao i još neke stripove za časopise Telerompo i Coriere del Ragazzi. Istovremeno ga zaokupljuju teme iz historije i historijskih ličnosti, svojim strip crtačkim umijećem obrađuje povijesne ličnosti kao što su Neron, Attila, Robert Oppenheimer...

Trebalo je proći nekoliko godina da Manara svojim stripom „Kralj majmuna“ iz 1978. godine zabilježi prvi međunarodni uspjeh. Ovaj izvrsni strip objavljuje 1980. godine Heavy Metal, a scenarij po poznatom kineskom literarnom djelu napisao je Silverio Pisus. Ovaj strip Manari širom otvara vrata u svijet devete umjetnosti, svrstava se u sam vrh svjetskih tvorničara stripa, nakon čega hrabro kreće u realizaciju veoma zahtjevnih stripova iz kojih treba istaći serijal „Historie de France“ i još mnogo drugih stripova.

No, najveći uspjeh Milo Manara postiže  sa strip serijom „Giuseppe Bergman“ i tom stripu daje kompletnoga sebe i svu svoju crtačku nadarenost, a realizira ga sa čuvenim italijanskim filmskim rediteljem Federicom Fellinijem.

Najveći uspjeh Milo Manara postiže  sa strip serijom „Giuseppe Bergman“ i tom stripu daje kompletnoga sebe i svu svoju crtačku nadarenost, a realizira ga sa čuvenim italijanskim filmskim rediteljem Federicom Fellinijem

Manara gotovo danonoćno radi na stripu, s već odavno formiranim stilom, radove mu objavljuju na sve strane, a, što je pomalo neobično, Manara veću popularnos uživa vani nego u svojoj rodnoj Italiji, kao na primjer u Francuskoj gdje strip kao umjetnost visoko kotira i tu ga stripoljupci i struka daleko više cijene i prihvaćaju od istih kategorija u Italiji.

Široj publici je ipak Manara poznat po perfektno nacrtanim erotskim slikama u svojim stripovima na tu temu, na osnovu čega se stiče dojam da tu vrstu tematike obrađuje s lakoćom, a posebno valja istaći pažnju koju poklanja prilikom crtanja ženske stražnjice, pa se može ustvrditi da je tim dijelom ženskog tijela doslovno opsjednut

Manara se ne zaustavlja na europskom tlu, okušao se i na američkim strip projektima  kao što su superheroji „Sandman“ i „X Men“ i postiže izuzetan uspjeh. Nije to bio redovan angažman, ali je Manara sa nekoliko radova pokazao i dokazao da nadmašuje sve dotadašnje autore pomenutih strip superheroja i da njegov kvalitet  i nije za trošiti ga na takozvani industrijski strip, strip kojemu nije važan umjetnički dojam već prolazna epizoda bez neke velike crtačke ili literarne – sadržajne vrijednosti.
    

Milo Manara u svojim stripovima barata mješavinom umjetničkih, filozofskih i religijskih tema, što sveukupno daje jednu kompleksnu sliku samoprezentacije jednog modernog umjetnika, kod kojeg preovladava sigurna linija crteža, ističe junake kao i ambijent, posebno gdje u ambijentu preovladavaju scene iz urbanog života što Manari, kao nesuđenom arhitekti, daje prostora da se razmaše onim za što se je školovao i sav svoj stripovsko—arhitektonski naboj u najpozitivnijem smislu iskaljuje upravo na urbanim scenama i prizorima iz gradskog života, što ga istinski svrstava u vrsnog arhitektu kvalitetnog stripa.
    

Široj publici je ipak Manara poznat po perfektno nacrtanim erotskim slikama u svojim stripovima na tu temu, na osnovu čega se stiče dojam da tu vrstu tematike obrađuje s lakoćom, a posebno valja istaći pažnju koju poklanja prilikom crtanja ženske stražnjice, pa se može ustvrditi da je tim dijelom ženskog tijela doslovno opsjednut, jer žensku stražnjicu crta u svoj njenoj ljepoti, ne dovodeći niti jednog momenta da njegovi crteži iz umjetničkog pređu u okvire vulgarnosti. Naprotiv, Manara vješto izbjegava bilo kakvu mogućnost da svojim crtežom pređe tu vrlo osjetljivu granicu i njegova naga tijela iz svake sličice stripa doslovno djeluju poput vrhunskog akta, na što su do tada pravo polagali umjetnička fotografija, slikarstvo ili kiparstvo.

Manara se svojim radovima slobodno upušta u teme dominacije, ropstva i vojaerizma i često su sadržaji njegovih stripova. Na volterovski način se igra i tabu temama, prije svega incestom, pedofilijom i tajnim seksualnim životom svećenika, što je više puta izazvalo oštre kritike raznih organizacija, ponajviše onih koje su pogođene Manaravom slobodom da dirne u nešto što je strogo zabranjeno, tajno, a u stvari je javna tajna.

Slijedom takvog razmišljanja i strip-umjetničkog nagona Manara se odvažio da, po scenariju Alejandra Jodorowskog, crta strip „Borgia“ o perverznom papi, i to u više nastavaka. Hrabro se stripom upušta i u aktuelne događaje posljednjih godina, naročito o zlostavljanju djece od strane svećenika što je trenutno jedna od najlošijih reklama koje je crkva mogla poželjeti.
    

Vrijedi napomenuti saradnju ovog vrsnog arhitekte stripa sa poznatim imenima iz svijeta stripa, od kojih ponajprije valja istaći Huga Pratta, Alejandra Jodorowskog, Chrisa Cleremonta, Neila Geimana i filmsku legendu – Federica Fellinija. Posebno je bio fasciniran Hugom Prattom, a to je i ovjekovječio tako što je slavnog autora stripa „Corto Maltese“ uvrstio kao jednog od likova  u stripu „Giuseppe Bergman“. Manara i Pratt, nije to bila tajna, bili su veliki prijatelji i ne iznenađuje činjenica da su zajednički napravili dva stripa – „Indijansko ljeto“ i „El Gaucho“. Oba ova stripa prepoznatljiva su po Manarinom stilu, stilu kojeg mnogi mladi crtači oponašaju, slijede, a mnogi i plagiraju širom Europe, među kojima ima autora i s naših prostora.

Jedan od pomenutih stripova nastalih u saradnji s Prattom posebno treba istaći - „Indijansko ljeto“. Ovaj strip, mada mu kritika nije bila naklonjena na koju je Manara već bio navikao, doživio je veliki međunarodni uspjeh i smatra se jednim od najznačajnijih djela u svijetu strip umjetnosti.
    

Manarini stripovi su inspirirali i filmsku produkciju. Prema njegovim stripovima „Le Déclic“, „Le Parfum de L´invisible“ i „La Légende de Parva“ snimljeni su filmovi, a 2006. godine je za animiranu TV seriju „City Hunter“ dizajnirao karaktere. Serija je imala 10 epizoda po 11 minuta i postigla veliki uspjeh.

Manara i Pratt, nije to bila tajna, bili su veliki prijatelji i ne iznenađuje činjenica da su zajednički napravili dva stripa – „Indijansko ljeto“ i „El Gaucho“. Oba ova stripa prepoznatljiva su po Manarinom stilu, stilu kojeg mnogi mladi crtači oponašaju, slijede, a mnogi i plagiraju širom Europe, među kojima ima autora i s naših prostora

Manara je dobitnik velikog broja nagrada za svoje stripove, veoma je cijenjen u svijetu devete umjetnosti, prevođen je na mnoge jezike. Poznat je i našoj čitalačkoj publici kao vrstan arhitekta vrhunskog stripa, punog originalnosti, sigurne linije, s kadrovima punih detalja od kojih se niti jedan ne doima viškom, s posebnom kolornom vrijednošću stripova koji su štampani u boji.

Kao i svaki arhitekta i Manara je prirodno nadaren crtačkim vještinama, koje je na sreću velikog broja strip ljubitelja u svijetu posvetio devetoj umjetnosti.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)