Nedavno je u Hrvatskoj, u izdanju izdavačke kuće Algoritam, objavljen roman prvijenac mlade novinarke, prevoditeljice i saradnice DEPO Portala Maje Ručević - 'Je suis Jednoruki'.

Prvi roman "Zagrepčanke s bogatom relacijom spram Sarajeva", kako je okarakterisao urednik izdanja Kruno Lokotar, govori o životu umjetnika, sarajevskog klavijaturiste na magisteriju u Budimpešti koji, uslijed ishemijskog moždanog udara, ostaje paralizirane desne ruke... Kako zacijeliti tu ranu, uništeni identitet, u sarajevskom svijetu koji se također bori da uspostavi razoreni identitet?

Ovaj zanimljivi roman uskoro bi se trebao pojaviti i na tržištu BiH, a kako i o čemu piše Maja Ručević pročitajte u recenziji bh. novinarke i glavne i odgovorne urednice URBAN magazina Kristine Ljevak koja slijedi u nastavku.

Piše: Kristina LJEVAK          

Stvarnosna proza "pregažene generacije" rijetka je u Bosni i Hercegovini koju možemo svesti pod generacijsku odrednicu, a ispisuju je oni rođeni početkom sedamdesetih koje je iskustvo rata trajno obilježilo i dalo im podosta alibija za ljutnju koja će postati dominantna karakteristika životnog i autorskog stila.

O Sarajevu s početka dvijehiljaditih malo se piše. Grad slavljen u pop partiturama osamdesetih i oplakan u poeziji s početka devedesetih, u percepciji mnogih danas nije tema koja bi autora/icu preporučila kritici i čitalačkoj publici.

Maja Ručević, ispisujući "Je suis Jednoruki", drugačiji generacijski roman smješten u Sarajevo dvijehiljaditih s junacima u tridesetim, upravo nas je povela na putovanje po sarajevskim socijalističkim stambenim jedinicama iz kojih, kao u gotovo svakom životu i svakoj stambenoj jedinici, vrebaju aveti s tavana i kosturi iz ormara; oni što nam obilježe formativne godine i s kojima se valja nositi ostatak života, kao sa preteškim prtljagom u izrabljenim koferima nakon dugih prekookeanskih letova s više presjedanja

Sarajevo je postalo supstitucija za kolektivnog opipljivog neprijatelja. Krivac za sve naše neuspjehe. Lične veze s gradom svodimo na ravan partnerskih odnosa iz kojih po pravilu izlazimo uvjereni da smo dali sve od sebe, a zauzvrat dobili ništa ili nedovoljno. U toj patološkoj vezi s gradom, omeđeni vlastitim nezadovoljstvom, smatramo da nema razloga misliti o drugima, barem ne van kačenja preostale hrane na kuke solidarnosti, kao bismo olakšali vlastitoj savjesti.

Kad bi nam neko rekao da zastanemo ispred zgrade Šibica na Socijalnom ili Šopingovih žutih nebodera na Grbavici, te na trenutak pomislimo da iza zavjesa, roletni, mraka ili raznobojnih svjetala žive i neki drugi životi, vjerovatno ga ne bismo udostojili ni pogleda, već bismo odmahnuli rukom dajući do znanja kako ni sa vlastitim životom ne znamo šta ćemo.

Maja Ručević, ispisujući "Je suis Jednoruki", drugačiji generacijski roman smješten u Sarajevo dvijehiljaditih s junacima u tridesetim, upravo nas je povela na putovanje po sarajevskim socijalističkim stambenim jedinicama iz kojih, kao u gotovo svakom životu i svakoj stambenoj jedinici, vrebaju aveti s tavana i kosturi iz ormara; oni što nam obilježe formativne godine i s kojima se valja nositi ostatak života, kao sa preteškim prtljagom u izrabljenim koferima nakon dugih prekookeanskih letova s više presjedanja.

Mogla je ona svog Jednorukog smjestiti u neki drugi grad, u Zagreb naprimjer, iz kog je i sama nekada davno, po vlastitom netipičnom izboru, stigla u Sarajevo, ili u Budimpeštu gdje je junak boravio za vrijeme magistarskog studija prije nego što će mu bolest odrediti život i zaustaviti muzičku karijeru, ali bi malo koji grad tom sepetu tuge pristajao kao Sarajevo.

Dino, što mu je ime, a saznaćemo to tek pred kraj zahvaljujući mailu koji će mu Gordana poslati onda kad ga drugi put ostavi, nije pokazivao previše životne radosti ni kad mu je formalno sve bilo potaman. Klavir čija će mu nemogućnost kasnijeg sviranja zbog bolesti biti osnovno pokriće za frustraciju, u vrijeme pijanističke karijere nije predstavljao veliki izvor zadovoljstva. Pa ni ljubav, zbog čijeg će prekida otići u Budimpeštu na postdiplomski studij, nije bila jedna od onih zbog kojih se pomjeraju planine.

Ponašaće se kao da mu je ishemijski moždani udar i gubitak funkcije jedne ruke uzrok poremećenim socijalnim interakcijama, a zapravo ničim neće pokazati da je do tog momenta živio uzbudljiv socijalni život, obilježen raskršćima između sumraka i svitanja, uz tambure koje ga po povratku iz kafane prate.

Malo života van sterilnosti i rutine donio mu je budimpeštanski susret s Erikom, profesionalnom balerinom koja je zarađivala nastupajući kao plesačica u noćnom klubu. Dio kostimografije i koreografije unijela je i u njihovu kratku emotivnu vezu, nakon čijeg prestanka naš glavni junak nije pokazao preveliku tugu.

Maja Ručević upravo piše o tome; o naizgled besprijekornim životima, solidnim karijerama, društvenoprihvatljivim vezama, malim i velikim usponima i padovima, svemu što čini život i stvara pretpostavke za lakoću onda kad ne postoje iskustva koja nas trajno obilježe

Njemu se naprosto trebao desiti veliki životni lom da bi spoznao kako život postoji, dalo bi se pomisliti na osnovu par karakteristika lika, bez pročitane cjeline.

I Maja Ručević upravo piše o tome; o naizgled besprijekornim životima, solidnim karijerama, društvenoprihvatljivim vezama, malim i velikim usponima i padovima, svemu što čini život i stvara pretpostavke za lakoću onda kad ne postoje iskustva koja nas trajno obilježe.

U Dininom slučaju to je izostanak majčine ljubavi. U Brankinom, koju kasnije poput slamke spasa sreće, to je zlostavljanje u djetinjstvu.

I nema tog koncertnog nastupa, zalaska sunca, pohvale mentora, uspješnog ručka, bilo koje od lijepih sitnica svakodnevice koja će neutralisati bol od koje sve počinje i sa kojom se sve završava, koja definiše naš svaki odnos kog kasnije pokušamo izgraditi.

Moždani udar i paralisanu ruku u sjajnom romanu "Je suis Jednoruki" možemo čitati na dva načina, kao metaforu za emotivnu sakatost kao posljedicu nedostatka ljubavi u djetinjstvu ili posljedicu traume, a možemo i kao metaforu za ukupnu nefunkcionalnost nakon što nas je, ne baš na fer način (a koji je to fer) napustila osoba koju smo voljeli.

"Poslije toliko mnogo hladnoće, u neke se osobe poželimo uvući kao u rustikalne alpske brvnare", piše autorica i u ovoj rečenici zaokružuje kompleksna pitanja koja romanom otvara i na koja je ljubav jedini odgovor; ona koja iscjeljuje, spašava i kojoj smo, baš kao i životu, uvijek dužni dati šansu.

Moždani udar i paralisanu ruku u sjajnom romanu "Je suis Jednoruki" možemo čitati na dva načina, kao metaforu za emotivnu sakatost kao posljedicu nedostatka ljubavi u djetinjstvu ili posljedicu traume, a možemo i kao metaforu za ukupnu nefunkcionalnost nakon što nas je, ne baš na fer način (a koji je to fer) napustila osoba koju smo voljeli.

Zbog načina na koji Maja Ručević piše teško se mogu pronaći njeni uzori u književnosti nastaloj na svima razumljivim jezicima regije.

Ovakva djela najčešće su uz talenat rezultat i čitalačkog iskustva koje nije limitirano ni književnim prevodima dostupnim na pomenutom teritoriju.

Nešto od toga je i s razlogom primijetio urednik Kruno Lokotar, spominjući i nenametljivu autorsku erudiciju koju svakako vrijedi pocrtati te činjenicu da piše kao da joj je ovo 101. a ne prva knjiga.

 
Uz pomenuti talenat, erudiciju te majstorsku vještinu kojom je ispisana svaka rečenica, mogućnost da "stigne" do svog prvog romana, a to bude prije nego što objavi pet proznih ili poetskih zbirki te obiđe sve dostupne rezidencije, Maja Ručević može "zahvaliti" i životu koji nije bio polje mogućnosti posuto cvijećem, već više trnovita uzbrdica iz koje najbolje za literaturu iskoriste najbolji/e i najtalentovaniji/e među nama.

Da se za taj život ne mora zarađivati nesigurnim prevodilačkim ili novinarskim radom, ovo bi bio peti a ne prvi roman Maje Ručević.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)