Piše:Gordan DUHAČEK, Tportal.hr

Na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 2. listopada, socijaldemokratski gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović je obranio svoju poziciju pred ambicioznom kampanjom Bahrudina Hadžiefendića, kandidata koalicije SDA i SBB-a, stranke za kriminal optuženog tajkuna Fahrudina Radončića. Tuzla je tako još jednom potvrdila svoju antifašističku tradiciju. Predizbornu kampanju ponajviše obilježila činjenica što je kandidat opozicije svojedobno izjavio kako se ponosi svojim djedom, koji je u Drugom svjetskom ratu bio časnik nacističkog SS-a.

U svojem javnom sukobu s gradonačelnikom Rijeke Vojkom Obersnelom oko odluke da odbije potvrditi Marina Blaževića za novog intendanta HNK Ivana pl. Zajca, odlazeći ministar kulture Zlatko Hasanbegović je početkom rujna izjavio kako je Rijeka, uz Tuzlu i Požarevac, grad u kojem se ‘vlast nije promijenila punih sedamdeset godina’, da bi se nakon par dana oglasio s ‘ispravkom pogrešnog navoda’ dodavši kako se mora ‘korigirati’: ‘Ne radi se o tri mjesta, radi se o dva mjesta jer se i u Požarevcu prije nekoliko mjeseci promijenila vlast.’ Hasanbegović je još dodao ‘kako nije napao Rijeku već konstatirao notornu činjenicu. Tamo se vlast nije promijenila, ne dvadeset nego sedamdeset godina i to ništa ne govori o gradu Rijeci već govori o komunističko-stranačkim prilikama tamo’. 

Oko mjesec dana kasnije u Bosni i Hercegovini su održani lokalni izbori i Tuzla je i dalje, Hasanbegovićevom terminologijom, potvrdila da u njoj i dalje vladaju ‘komunističko-stranačke prilike’, jer je na izborima opet pobijedio dugogodišnji gradonačelnik iz SDP-a Jasmin Imamović s 48 posto glasova, dok je njegov ambiciozni izazivač Bahrudin Bato Hadžiefendić (koalicija SDA-SBB) unatoč moćnoj kampanji dobio tek 30 posto glasova. 

Mladi liječnik Hadžiefendić - za kojega se voli ponavljati da dolazi iz ‘stare i ugledne tuzlanske obitelji’ (što ponajviše svjedoči o malograđanskom mentalitetu onih koji ističu takve ‘kvalifikacije’) - izbore u Tuzli ponajviše je izgubio jer je lokalni SDP izvrsno iskoristio činjenicu da se Imamovićev izazivač svojedobno hvalio svojim djedom, Muhamedom Hadžiefendićem.

Dotični je 1941. stao na stranu NDH i Ante Pavelića, te ubrzo avanzirao do pozicije SS-Sturmbannführera. Hadžiefendić se kasnije zalagao i da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz NDH, te da bude direktno pripojena nacističkoj Njemačkoj, a muslimanski SS-ovci pod njegovim su vodstvom počinili i razne zločine, te je strijeljan od strane komunista. Muhamed Hadžiefendić zapravo je savršen primjer onih 'heroja, mučenika i šehida’ za kojima je u svom tekstu u časopisu NDH žalovao mladi Hasanbegović, no u gradu poput Tuzle, u kojem se i dalje drži do NOB-a i antifašizma, pozivanje na slavnu SS-prošlost za mnoge je glasače crvena krpa.

Tuzla je, naime, jedan od rijetkih gradova u BiH u kojemu na prvim izborima početkom devedesetih nisu pobijedile nacionalne stranke, nego tadašnji Reformisti Ante Markovića koje je predvodio Selim Bešlagić - kojega će desetljeće kasnije namjestu gradonačelnika naslijediti Imamović - i friško u demokrate transformirani SDP, kao nasljednik Komunističke partije. Riječ je o gradu kojeg je nakon Drugog svjetskog rata definirao veliki industrijski razvoj i pripadnost radničkoj klasi, kao i etnonacionalni suživot bez ikakvih tenzija i brojni nacionalno miješani brakovi, te se i tijekom krvavog rata u BiH lokalna vlast svim silama trudila održati na životu multikulturalnost Tuzle. To je nekad uspijevalo tek na nominalnoj razini, ali je rezultiralo i time da se u Tuzli - pod kontrolom Armije BiH - susjedi nisu počeli međusobno ubijati i da nije bilo odmazde Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima. 

Činjenica da se u Tuzli vlast nije promijenila, da se i dalje njegovalo Titovo bratstvo i jedinstvo, zapravo je omogućila da ona ne postane poput Mostara ili Banja Luke, u kojima je provedeno etničko čišćenje i počinjeni razni zločini, a to je nešto sa čime se i danas Tuzlaci i Tuzlakinje ponose.

Ipak, ne iznenađuje što je koalicija SDA-SBB pomislila da bi konačno mogla preuzeti vlast u ‘crvenoj Tuzli’, s obzirom da je Imamović na vlasti već 16 godina i da su se počeli primijećivati znaci posustajanja, o kojima je vizualno svjedočila raščupana brada koju je gradonačelnik pustio u drugoj polovici svojeg prethodnog mandata. 

Nakon što je riješio višedesetljetni problem snabdijevanja Tuzle vodom, izgradio kompleks slanih jezera u centru grada o kojima su pisali svjetski mediji, transformirao glavne gradske trgove, ustanovio književnu nagradu Meša Selimović, te omogućio i neke velike graditeljske investicije poput izgradnje hotela s toplicama, Imamović se proteklih godina činio donekle bezidejnim i spremnim na povlačenje i bavljenje književnošću, kako je u jednom trenutku najavljivao. 

No s pojavom potencijalno opasnog protukandidata poput Hadžiefendića, koji je u gradonačelničku kampanju ušao i kao kantonalni ministar zdravlja, pokazalo se da lokalni SDP nema odgovarajuću kadrovsku zamjenu za Imamovića, te je dogogodišnji gradonačelnik obrijao bradu i krenuo u još jednu kampanju.

Pametno je i kao najbližeg suradnika predstavio cijenjenog liječnika Aleksandra Vujadinovića, kao simbolični dokaz preživjele tuzlanske multikulturalnosti, te su na plakatima SDP-a Imamović i Vujadinović bili udarni tim. Sa zastupanjem socijaldemokratske politike, potvrdom privrženosti tuzlanskoj multikulturalnosti i tradiciji antifašizma, te Hadžiefendićevim gafom u vezi djeja SS-ovca, Imamović baš i nije mogao izgubiti ovu gradonačelničku utrku, iako su neki komentatori predviđali mogući poraz lijeve opcije u Tuzli.

Istovremeno ne treba zanemariti ni činjenicu da je u Tuzlanskom kantonu na vlasti koalicija SDA-SBB, dakle da je antifašistički nastrojena Tuzla u okruženju nacionalnih stranaka, kao i da se politika u BiH odvija i na predpolitičkim nivoima poput regionalnih lobija, pa se od građana Tuzle moglo čuti kako ne žele da im tzv. ‘lukavački lobi’ ili ‘gračanički lobi’ vladaju i u gradu. Koliko je uspješna i omiljena kantonalna vlast u Tuzli svjedoči i činjenica da su nemiri u BiH prije dvije godine započeli buntom obespravljenih radnika, koji su u bijesu zbog nesposobnosti i klijentelizma kantonalnih vlasti spalili zgradu vlade. 

Bivša zgrada nekad moćne socijalističke firme SodaSo nalazi se u tuzlanskom naselju Slatina, te je i danas spaljena ruina, dok se kantonalna vlada preselila kilometar dalje u nove, za tu priliku posebno obnovljene prostorije. Nakon rata se u Tuzli dogodila serijska propast većine prijeratne industrije, nastale su nekoć moćne tvrtke kao već spomenuta SodaSo, građevinski gigant TTU i tvornica cipela Aida, što je rezultiralo velikom nezaposlenošću i socijalnom bijedom u gradu u kojemu je socijalizam omogućio dobar život svima. U sumnjivim privatizacijama, ne pretjerano različitim u odnosu na one u Hrvatskoj devedesetih, političku su pozadinu većinom odrađivali kadrovi SDA, koje ja nakon rata najduže vlada u Tuzlanskom kantonu, dok je socijaldemokratska vlast u gradu Tuzla zbog izostanka ovlasti sve to mogla tek sa strane promatrati. 

Imamović je u svojem mandatu pokrenuo i neke projekte koji bi mladima omogućili radna mjesta i ostanak u gradu, no to nije bilo dovoljno da se nadoknadi gubitak desetaka tisuća industrijskih radnik mjesta, pa je danas Tuzla oblijepljena i plakatima na kojima se nudi odlazak na rad u Njemačku. Rat je promijenio i demografsku sliku grada, koji su s vremenom napustili i mnogi njegovi prijeratni stanovnici, naročito srpske nacionalnosti, dok su se doselili mnogi iz okolnih mjesta, a sve to se i danas u Tuzli primjećuje i navodi kao argument u raznim raspravama. 

Tuzla nije izbjegla ni sudbinu ostatak BiH kada je riječ o širenju kriminala, što nije iznenađujuće obzirom na očajnu socioekonomsku situaciju u državi, pa su je tijekom Imamovićevog gradonačelnikovanja nekoliko puta potresle ulične pucnjave i ubojstva, doduše u znatno manjoj mjeri nego što je kriminalno divljanje postalo zastrašujuća svakodnevica Sarajeva. U svakom slučaju, to je danas grad koji nakon 22 ili 23 sata ide kolektivno spavati, osim nekoliko folk diskoteka koje su se s godinama s periferije preselile u centar.

Hadžiefendić je u kampanji prezentirao i nekoliko dobrih ideja, ali sve to je s pravom zasjenjeno kandidatovim ponosom na djeda SS-ovca, što u Tuzli sigurno ne prolazi sve dok je glavno glasačko tijelo starija generacija, koja se sjeća blagostanja iz socijalizma i ponosi partizanskom borbom. O tome svjedoči i restaurirani spomenik NOB-u na središnjoj poziciji u prelijepom parku Slana Banja, kao i činjenica da se mnogi mladi u Tuzli jedni drugima obraćaju s riječju ‘drug’. Antifašističku tradiciju Tuzle slave i lokalna hip hop scena, poput i u Hrvatskoj poznatog repera Frenkieja. Antifašizam je u Tuzli svetinja u koju se ne dira, iako je tuzlanski SDA još od devedesetih imao snažne revizionističke tendencije, izražene kroz huškački i na sreću propali časopis Zmaj od Bosne, u kojem se pisalo da su djeca iz nacionalno miješanih brakova mediokriteti, te rehabilitiralo Handžar-diviziju.

No, ono što možda najbolje svjedoči o tome kako je Tuzla od industrijskog i radničkog grada prošla tranziciju u grad šoping-centara jest uspon tvrtke Bingo, bh. inačice Konzuma. Maloprodajni lanac u vlasništvu Senada Džambića je od jedne trgovine preko puta Male pijace narastao u razgranatog giganta naročito u Federaciji BiH, te upravo u zapadnom dijelu Tuzle gradi nešto što se najavljuje kao najveći šoping-centar na Balkanu. U predizbornoj kampanji su bili obavezni i susreti gradonačelnika Imamovića i izazivača Hadžiefendića s Džambićem, koji je u međuvremenu jedan od najvećih poslodavaca u gradu soli.

Od tuzlanske teške industrije iz socijalističke ere uspješno su tranziciju preživjeli termoelektrana i rudnici glasovite tuzlanske soli (po kojoj je grad dobio svoje ime; ‘tuz’ na turskom znači ‘sol’), dok je opstanak tvornice deterdženata Dita izboren i mučnim štrajkom glađu radnika. 

I dalje loša socioekonomska situacija u Tuzli znači da Imamovića u novom mandatu čekaju veliki izazovi, među kojima je i afirmiranje naslijednika za poziciju gradonačelnika. Tuzla će zasigurno ostati i trn u oku nacionalnim strankama, koje godinama sanjaju o preuzimanju vlasti u ovom gradu, što znači i da budući lokalni izbori mogu biti napeti politički triler. Ako na njima kao ozbiljan protukandidat lijevoj opciji bude prezentiran netko tko neće biti opterećen izjavama poput Hadžiefendićevih, možda će se i u Tuzli prvi put nakon 1945. promijeniti vlast. 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)