Izvor: Oslobodjenje

Roger M. Richards, fotograf i reditelj dokumentarca “Sarajevske ruže”, prikazanog sinoć na SFF-u, govori o procesu snimanja filma i suočavanju sa traumama.

Sinoć je u Cinema Cityu, u okviru Sarajevo Film Festivala, održana premijera dokumentarnog filma “Sarajevske ruže” Rogera M. Richardsa. Nakon premijere, planirana je još jedna projekcija zbog interesovanja publike.

U filmu “Sarajevske ruže” o svojim traumama govore petoro građana. Čime ste se vodili u izboru svjedoka i po čemu su njihove priče bile specifične?

- Film se fokusira na doktora Asima Haračića, ljekara koji je radio u odjelu urgentne medicine tokom rata. On se poslije počeo baviti posljedicama rata i liječiti duševne bolesti. Asim, također, koristi muziku u suočavanju sa ratnim traumama. Tako sam osjetio da iskustva drugih mogu pomoći u što boljem pričanju priče. To je postalo sasvim jasno kad sam stupio u kontakt sa Sandom Čondić-Skrabić, koju sam fotografirao u aprilu 1993. dok je bježala od snajpera. Prije nego što smo se čuli, nisam uopšte znao da li je preživjela rat. Sanda se složila da bude dio filma, a onda je pristao i čelist Vedran Smailović kojega sam također fotografirao 1992.

Životna priča

Vedran je postao kultna figura u svijetu zbog svoga otpora Karadžićevim zločincima. Tu su također i Amin Oprašić i Sanela Tasić, koji su iskusili rat kao siročad. Njih sam fotografisao u ratu na Bjelavama, baš kao i našeg producent Oggija Tomića, koji se pridružio timu 2014. Svu u filmu imaju unikatna iskustva koja je povezala činjenica da su svi preživjeli opsadu.

Kao reditelj, naveli ste da filmom “Sarajevske ruže” želite reći više nego što je pokazano na Vašim fotografijama. Koje nove dimenzije je sarajevska ratna priča dobila na filmu?

- Kad sam počeo raditi na filmu, imao sam osjećaj da istinito uobličenje ratnih događanja zahtijeva vrijeme. Film nije puko iznošenje bola i zločina koji su zadesile Sarajlije. Da je samo to bilo u pitanju, nikada ne bih napravio ovaj film. Mi se moramo kretati ka oporavku, ali to je nemoguće bez izravnog suočavanja sa onim što se desilo i nalaženja načina na koji ćemo obraditi ta osjećanja. Mnogo ljudi je zaglavljeno i onemogućeno zato što ne znaju kako to uraditi. Postoji nekoliko ideja u filmu koje se moraju podijeliti u što širim okvirima. I fotografija i film su moćni na svoj način, ali mislim da fotografija koja je zamrznuti trenutak nije pravi način za pričanje priča. Ne znamo šta se desilo prije toga i odmah zatim, fotografija samo sugerira, tek navode na pitanja. Pokretne slike, međutim, dozvoljavaju da se ispriča priča, sa zvukom, u ambijentu koji će vam približiti opisano.

Koliko je, prema Vašem mišljenju, pripovijedanje u filmu pomoglo svjedocima u suočavanju s traumom? Da li film ima katarzičnu dimenziju kada su u pitanju žrtve ratne patnje?

- Članovi ekipe filma nisu svjedočili isključivo s razlogom da pokušaju zaliječiti sami sebe. Ja sam zamolio da ispričaju svoje životne priče u nadi da će njihova lična iskustva omogućiti šire razumijevanje iz različitih gledišta.

Zavjera moćnih

Iako je moj glavni cilj bio da ovim filmom održim svoju riječ ljudima iz Sarajeva, nadam se da će on ljudima umiješanim u rat u Jugoslaviji prenijeti univerzalnu poruku ozdravljenja. Časovi za problematični svijet.

Prema iskustvu koje ste stekli u toku snimanja filma, da li je moguće da jedan grad i ljudi obnove svoje živote nakon te traume? I koliko je, prema Vašem mišljenju, taj oporavak odmakao u Sarajevu danas?

- Apsolutno se slažem da je moguće vratiti lični mir nakon što se preživi velika nepravda i trauma. O tome bi najbolje mogao govoriti dr. Haračić. Ozdravljenje nije proces koji se događa preko noći. U BiH, ozdravljenje i pomirenje sabotiraju i politički lideri koji - kako bi održali kontrolu nad zemljom - sve čine da se ljudi osjećaju nesigurno i preplašeno.

Zato ljudi ne mogu da dođu do personalne slobode, stalno se osjećajući kao da su pod prijetnjom. To je zavjera moćnih koji služe svojim političkim i finansijskim interesima, a ne ljudima. Sarajevo se dvadeset godina nakon rata drži veoma dobro. Usrećuje me vidjeti da se grad vraća životu uprkos onima čiji prioriteti se ne poklapaju sa prioritetima grada. Nadam se da će nova generacija izbjeći otrove koji su gušili starije.

Nakon premijere na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, gdje će se film dalje prikazivati?

- Ova verzija filma je namijenjena Sarajlijama. U narednim sedmicama mi ćemo realizirati drugu verziju koja će biti za one u svijetu koji nisu upućeni u ono što se zbivalo ovdje. To će omogućiti ljudima da vide kako slaba i ranjiva su moderna društva. Poantiraću time da se ono što se zbilo u Sarajevu i Jugoslaviji može desiti bilo gdje u svijetu ako se ujedine loše političko vodstvo i nestabilna ekonomska situacija.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)