Razgovarala: Nevena Vržina, Nezavisne

Milomira Kovačevića Strašnog u svijetu fotografije krase mnogi epiteti, prije svega oni koji bi se mogli povezati sa njegovim nadimkom, ali u najpozitivnijem mogućem svjetlu. 

Kovačević je fotograf iz Sarajeva, ali danas sa adresom u Parizu, koji objektivom svog fotoaparata bilježi stvarnost oko sebe već gotovo četiri decenije. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada. Od 1995. godine živi i radi u Parizu, gdje je takođe nastavio svoju fotografsku i izlagačku aktivnost. Tamo pravi noćne fotografije spomenika i svega onoga što Pariz čini Gradom svjetlosti. Snima, između ostalog, 2007. i 2008. godine i slavni muzej "Luvr", a te fotografije korištene su za zvanične promotivne materijale muzeja. U intervjuu za "Nezavisne" ovaj slavni fotograf govori o dvjema izložbama koje su bile postavljene u Sarajevu, a tiču se djece i pisaca u ratu, o tome šta zaokuplja njegovu pažnju u Parizu, kao i šta bi još želio da fotografiše. 

"Pisci, ratni portreti" naziv je Vaše posljednje izložbe postavljene u Galeriji "Zvono". Otkud ideja da te fotografije baš sada prezentujete u javnosti u vidu izložbe? 

Svaki dan smo se viđali, sretali i kad se vidimo bili smo sretni što smo svi živi. Bili smo vezani u poslovnom i privatnom životu. Tu su Marko Vešović, Karim Zaimović, Miljeko Jergović, Goran Simić… Zahvaljujući festivalu književnosti "Bookstan", koji se održavao u Sarajevu i knjižari "Buybook", koji su inače i moji prijatelji i komšije, pričali smo o tome da napravimo veći projekat sa mojim fotografijama. Željeli smo da evociramo ta neka vremena bez bilo kakave konotacije. Na fotografijama neki od pisaca vuku drva, neki nose vodu, dok su ostalo klasični portreti. Nažalost, neki nisu više među živima. 

Sa istom tematikom bila je i izložba "Djeca u ratu", na koju, vjerujem, niko ko je imao priliku da je pogleda nije ostao imun. Ona je zasigurno probudila i neka sjećanja i u Vama. 

Pa jeste. Pošto sam cijeli rat hodao sa aparatom. Djeca su bila na svakom koraku i kada sam hodao gradom, snimao sam ih. U posljednje dvije ili tri godine sam imao baš jaku želju da te fotografije budu postavljene na izložbi. Nažalost, nismo imali neku materijalnu podršku pa je to sve napravljeno uz pomoć prijatelja. Ta izložba nije napravljena zbog bilo kakve propagande, već je posvećena djeci Sarajeva i generalno djeci u svim ratovima. Bio je taj neki ljudski cilj, bez želje da izazovem bilo kakav spektakl tim fotkama. S jedne strane to su djeca koja se žele igrati, a s druge djeca koja su morala brzo odrastati. Oni su željeli da oponašaju odrasle, pa su imali plastične pištolje ili puške, pancire od kartona. Zaista je ta izložba potukla sve rekorde posjećenosti, ali i ja sam imao priliku da vidim sve te male ljude sa fotografija koji su sada odrasli. I bilo im je drago da su se mogli na takav način prisjetiti vremena koje je u njihovom životu ostalo u vrlo specifičnom sjećanju. 

Fotografija jeste svjedočanstvo vremena, ali je sigurno da je takva vrsta fotografije i dobra opomena da se takve stvari više ne ponavljaju. 

Nažalost, neke stvari su mimo naših moći i niko ne zna šta će se i gdje dogoditi. Ali, da, izložba ima i taj neki opominjući momenat. Ljudi gledaju kroz šta se sve prošlo, a meni je naravno želja da se to više nikada i nigdje na svijetu ne ponovi. 

"Strašni je vlasnik naše prošlosti" riječi su koje je o Vama zapisao Ahmed Burić. Imate li i Vi ponekad takav osjećaj? 

To su moji prijatelji koji vole ono što ja radim. S obzirom na to da radim kao nezavisan fotograf, živim i radim ono što volim, i što je još bitnije radim to onako kako ja hoću. Dok sam živio u Sarajevu stalno sam snimao svoj grad, jer sam prije svega fotograf i razmišljam fotografski i uspio sam sačuvati dobar dio onoga što je bilo Sarajevo u prijeratnom kulturnom, političkom i javnom životu. 

Čini se da ni Vas Sarajevo nije zaboravilo s obzirom na to da ste dobitnik Šestoaprilske nagrade tog grada. Koliko Vam znači to priznanje? 

Ta nagrada je stigla na prijedlog Umjetničke galerije BiH i znači mnogo čovjeku kada zna da ima prijatelje koji ga cijene i vole. Osim te neke simbolične nagrade još je veća ona ljudska koja dolazi od ljudi koji mi čestitaju i raduju se zbog mene. Oni znaju da ja nisam član bilo kakve partije i čovjek sam iz raje, tako da je vjerovatno ljudima drago i kada neko takav dobije to priznanje. 

Danas Vam je životna i poslovna adresa u Parizu. Šta tamo zaokuplja Vašu fotografsku pažnju? 

Ono što sam nekada bio u Sarajevu sada sam u tom kvartu u kojem živim, blizu Pikasovog muzeja. Slikam ljude sa kojima se družim i pričam, snimam noćni Pariz. Danju sam u laboratoriji, a noću slikam. Radio sam seriju po pariskim grobljima, a izlagao sam fotografije iz Pariza u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Radio sam zaista dosta, mada sam to više prikazivao tamo nego na našim prostorima. Nadam se da ću u saradnji sa Ambasadom Francuske u BiH uspjeti napraviti neku izložbu Pariza koja bi prošetala po BiH. Pošto ja još radim sa filmom, to je sve za nas i prilično skupo, ali kada ima volje, nađe se i načina. 

Isticali ste da, bez obzira na sve priče i događaje koje ste fotografisali, posebno mjesto u Vašem sjećanju zauzima foto-priča rađena u zatvorima u BiH. Po čemu je upravo ta priča toliko posebna? 

Jeste, to sam radio devedesetih godina, u periodu kada su počinjala ratna dešavanja kod nas. Obično, kada se govori o zatvorima, to je neka teška priča. Mi smo tada išli svaki dan u zatvore i to jeste sasvim neki drugi svijet gdje vladaju sasvim druga pravila, ali zanimljivo je to što sam naišao na otvorene ljude koji žele nešto da nam kažu. Ja imam takav pristup da u svakom gledam čovjeka, a ne nekog prestupnika. Sam ambijent mi se jako dojmio, počevši od samog načina života, do svjetla koje je tu potpuno drugačije, kao da ste u nekom filmu. Takođe, ti radovi su po mom dolasku u Pariz i nagrađeni, zahvaljujući čemu sam proputovao Francusku i SAD. 

Postoji li danas neka priča ili događaj koji bi Vama kao fotografu bili primamljivi da ih obradite na taj način? 

Želio bih da fotografišem rudare, tako iz nekog drugog ugla. Takođe, svake godine idem u Guču i tamo je ludilo za fotografiju. U Parizu sam imao veliku izložbu fotografija sa Guče. Ima još dosta toga što bi se moglo raditi i nadam se da ću opet naići na nešto zanimljivo.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)