Piše: Jurica Pavićić, Jutarnji.hr

Već od prvih par scena gledatelju je jasno da je autorskom dvojcu, Daliboru Mataniću i Ivici Đikiću, poetički uzor bila serija “Žica”

Ako se može suditi po prve dvije epizode koje su pretpremijerno predstavljene festivalskoj pub­lici u Puli, televizijska serija “Novine” Ivice Đikića i Dalibora Matanića mogla bi poprilično uzburkati duhove kad se u rujnu pojavi na malim ekranima.

Po onom što smo u Puli vidjeli, naime, serija bi trebala biti vrlo dobra. Istodobno, ona bi mogla biti i ozbiljan vrući krumpir za sadašnju garnituru na Hrvatskoj televiziji. Na jedan posve apaurinizirani HTV “Novine” bi u rujnu trebale sletjeti poput injekcije čiste, nerazvodnjene provokacije.

Dvanaestodijelna tv serija “Novine” napravljena je za Hrvatsku radioteleviziju u kreativnoj suradnji dvojice hrvatskih pripovjedača koji su svaki u svom mediju dosegli punu autorsku zrelost. Prvi od njih je režiser Dalibor Matanić koji se tv serije latio netom nakon uspjeha svog filma “Zvizdan”, u trenutku kad bi po nekim režiserskim kalkulacijama bilo oportunije da je brzo napravio kino film dok se “Zvizdan” još pamti. Drugi je pak Ivica Đikić, novinar i romanopisac koji je za vrlo dobri roman “Sanjao sam slonove” 2011. dobio nagradu T-portala, da bi ove godine objavio i šokantni faction-roman “Beara”. Đikić, međutim, nije samo prozaik nego i dugogodišnji novinski urednik, a za ovu priču je možda ključno što je do 2010. kratko bio glavni urednik velikog riječkog dnevnog lista. Jer, Rijeka i dnevni list dvije su ključne riječi za ovu seriju.

NASLOV PO LISTU “Novine” - naime - naslov nose po istoimenom lis­tu koji izlazi u Rijeci. Osnivač i vlasnik Novina je bivši novinar, opsesivni pušač i umorni samac (Damir Lončar). Novine su u financijskim problemima i gomilaju dugove. Pod pritiskom vjerovnika i politike, vlasnik lista odluči list prodati lokalnom građevinskom poduzetniku Kardumu (Aleksandar Cvjetković). Kardum je miljenik lokalnih vlasti, blizak je s gradonačelnikom i politikom, a njegova majka (Edita Karađole) jako je bliska s biskupom. Naizgled, svi su zadovoljni medijskim “takoverom”, osim - dakako - samih novinara. Glavni urednik Vidov (Zijad Gračić) kolebljivi je oportunist koji nastoji sačuvati stolicu, a šef deska (Trpimir Jurkić) stara škola, trpki stoik koji je u novinarstvu sve prošao. Tu je i novinarska “pješadija”: novinar crne kronike (Goran Marković), njegova ambiciozna supruga koja želi postati urednica (Olga Pakalović), mlada i nezaustavljiva početnica Latinović (Tihana Lazović) te (zasad se čini) glavna junakinja serije - iskus­na istraživačka novinarka koja je svojim člancima rušila ministre, ali je teška ispičutura i privatni joj je život neopisivi krš. Nju s puno šarma glumi srpska glumica Branka Katić.

 
CITAT NA POČETKU Usporedo s redakcijskim, cehovskim zapletom serija prati i zametak kriminalnog. U prvoj sceni serije, prije uvodne špice, nepoznati vozač terenca na zaobilaznici zgnječi troje mladih u autu i pobjegne s mjesta nesreće. Novinar crne kronike sumnja da policija prikriva dokaze, a u efekt­nom cliffhangeru saznamo da je u terencu bio netko od likova iz društvene elite koja se vrti oko novina.

Već od prvih par scena gledatelju je jasno da je Mataniću i Đikiću poetički uzor bila serija “Žica”. Kao svojevrsna posveta klasiku Davida Simona, svaka epizoda počinje citatom rečenice koja će se u toj epizodi izgovoriti, a u obje epizode koje smo vidjeli citat pripada svojevrsnom moralnom arbitru i profesionalnom mudrijašu serije, liku kojeg glumi Jurkić. Slično kao i “Wire”, i “Novine” nisu čvrsto fiksirane na glavnog junaka. Lik Branke Katić u prve dvije epizode uvelike je neaktivan, baš kao što bi Simon u “Wire” glavnog junaka McNultyja napuštao i po nekoliko epizoda. Slično kao “Wire”, i “Novine” zahvaćaju krupni totalitet društva: novinarstvo, politiku, građevinski biznis, život mladih. Ima desetke likova koji nisu jednodimenzionalni, te nemate dojam da će u daljnjim epizodama itko biti glorificiran ili demoniziran. “Wire” je ipak po ritmu bio elegična, mirna, gotovo “art” serija. “Novine” su kudikamo brže, gotovo “foxovski” nabrijane.

Najveći bonus serija je dobila inscenacijom u Rijeci. Rijeka je inače izvanredno fotogeničan, a nesnim­ljen grad, koji je u hrvatskom igranom filmu sjajno iskoristio tek Fadil Hadžić u “Drugoj strani medalje”. U “Novinama”, Rijeka doista postaje hrvatski Baltimore ili hrvatski Newcastle. Matanić uvelike koristi dron, snima noćne totale, najviše eksploatira baš taj lučki, degradirano-industrijski identitet grada koji u seriji postaje istodobno i dramaturški efektan i čudnovato glamurozan.

SCENE SEKSA TV-serije danas su poprimile ulogu kakvu su u 19. stoljeću imali veliki društveni romani Blazaca, Stendhala, Dickensa ili Tolstoja. Iako je zaključke teško donositi na uzorku samo dviju epizoda, s “Novinama” Hrvatska možda dobiva upravo takvu seriju, koja je i pripovjedački izazovna, ali i punokrvni opis društva. Ne budu li daljnje epizode donijele pad, “Novine” bi mogle biti serija na ponos javnom servisu, proizvod audiovizualne industrije koji bilo gdje na svijetu možete pokazati.

Pitanje je, međutim, hoće li i oni koji su seriju naručili biti ponosni na nju. Jer, od eksplicitnog seksa kakav nismo viđali u “prime timeu”, preko veza prljavog biznisa, politike i ideologije, pa do nimalo laskavog prikaza Crkve, “Novine” su koktel onog što vladajuća ideologija na HTV-u radije ne bi prikazivala. Nadajmo se da proizvod kakvim bi se trebali dičiti i zbog kakvih javni servis postoji neće sakriti u kut.

(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/em)