Bivša stanarka Big Brothera, Ines Huskić, objavila je na svom blogu oveći tekst o tome što zapravo znači biti zatvoren 24 sata u neku kuću, s nekim ljudima, bez bliskih ljudi, bez komunikacije s vanjskim svijetom, čak i bez televizora, interneta…

Naime, sa svih strana su je gnjavili da im ispriča kako je bilo pa je iznijela neke detalje kojih javnost do sad možda nije bila svjesna. No, odmah na početku napominje da se radi isključivo o njezinom iskustvu i perspektivi.

Ono što se ukratko može zaključiti iz njezinog opisa je da organizacija showa uvelike radi na tome da stanare dovede do ruba, a gledateljima onda prezentira ono najzanimljivije, najgore ili najbolje. U svakom slučaju, onih sat vremena dnevne emisije koliko se prikazuje na televiziji nije ni blizu realna slika događaja unutar famozna četiri zida.

‘Biti u izolaciji, bez mobitela, interneta, vijesti iz vanjskog svijeta, odsječen bez svih koje voliš je pomalo kao da si umro. Svijet je otišao dalje bez tebe, a četiri zida kuće postaju jedina stvar o kojoj mozak želi razmišljati dok se stvarni život čini kao neki davni san u koji se nikad nećeš vratit’, piše Ines.

Zatim opisuje spavaću sobu: ‘Sobu smo zvali grobnica jer je takav bio osjećaj u njoj. Svi na hrpi, nema zraka, a spavati ne možeš jer a) ili te netko malo malo klepi nogom ili rukom iz nekog smjera ili b) netko hrče ili c) netko ulazi/izlazi iz sobe ili d) netko priča ili e) kamera krene krepavat pa zuji. No to nije sve! Posebno šarmantno je bilo što je u sobi radilo grijanje na +800 ili na – 800, između nema.’

Ines otkriva da je kasnije doznala da su se za dnevne emisije vadile samo najgore scene kad su stanari pucali i pokazivali ono najgore.

Insomnia, psihodelija i nervoza po njezinom su mišljenju idealna kombinacija za psihičke slomove ili jednostavno loše reakcije.

‘Kad pribrojiš da smo dosta vremena proveli (ne)spavajući na podu od kojeg smo se poštekali, zadatke koji su nas znali buditi vise puta kroz noć – nema jedne jedine noći koju sam prespavala u komadu ili se uopće naspavala. A to je pozivnica za psihijatriju.

Sad kad dodaš na to :

- užasno dosadne ili degradirajuće zadatke,

- paranoje i zastrašivanja od tajne sobe, kocke i one prve sobe s kukcima,

- da smo ponekad bili bez higijenskih potrepština, tople vode,

- u istoj odjeći danima uz nekvalitetnu prehranu,

- da zbog kiše nismo mogli promoliti iz kuće skoro dva tjedna u komadu pa je efekt izolacije bio još gori,

- da je kuća bila tako malena da se nisi imao gdje maknut u samoću ili naprosto maknuti kad ti je bilo teško ili kad je bilo negativne energije od sustanara....

E, sad dolazimo do toga da je pravo čudo da nismo u crnoj kronici završili jer je netko od nas ozbiljno pukao i počeo klati kuhinjskim nožem.’

Na kraju je rekla da se sama nikad nije uspjela do kraja opustiti pred kamerama i da joj apsolutno najteže palo čuti kako se kamera zumira dok plače.

Cijeli Blog Ines Huskić možete pročitati ovdje.

(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)