Božo Vrećo, interpretator i autor sevdalinki, za Oslobođenje govori o svojoj prvoj knjizi “Mila”, koja je nedavno objavljena u izdanju Buybooka

Nastupajući sa grupom Halka, koja u svom muzičkom izričaju miksa moderni jazz i sevdah, Božo Vrećo je snimio dva albuma (“Halka” i “O ljubavi). Njegova reputacija interpretatora sevdaha koji i sam piše sevdalinke, uz androgini izgled koji potcrtava šminkom, odavno je prešla uske granice Balkana.

Prošle godine izdao je prvi samostalni album “Moj sevdah”, a nakon niza muzičkih uspjeha nedavno se, u izdanju izdavačke kuće Buybook, pojavila i prva Vrećina knjiga pod nazivom “Mila”.

Zraka nade

Literarni prvIjenac Bože Vreće predstavljen je kao kombinacija proznih i poetskih zapisa o odrastanju, porodici, sevdahu i umjetnosti. Djelo koje govori o snazi ljubavi, naslovljeno je imenom Vrećine majke, uz koju su on i dvije sestre odrasli bez oca. O knjizi, umjetničkom senzibilitetu, majci i ljubavi Božo Vrećo govori za Oslobođenje.

Nedavno je promovisana Vaša prva knjiga naslova “Mila”, kako je nastala ova knjiga, te šta je za Vas bilo inicijalno da se odlučite i za ovu vrstu umjetničkog izraza?

- Knjiga je nastala kao svojevrstan omaž ženama, mojoj majci, odrastanju, hrabrosti i istrajnosti biti svoj. Kroz pisanje mojih autorskih sevdalinki, koje je moja publika potpuno prihvatila i zavoljela, knjiga je i svojevrstan dnevnik mojih inspiracija i podsjetnik na važnost i toplinu ljubavi te prolaznost života... Do zapisivanja je došlo spontano, uglavnom na mojim putovanjima. Gdje god da jesam, pišem i zato knjiga i ima takav poseban i neobičan a pitak puls narativnosti, puno poezije, sevdaha, monoloških ispovijesti, prisjećanja i prepričavanja te nesputane ljubavi i emocija koje vas drže i ne puštaju.

Na neki način, kako mi se čini, knjiga je tekstualni nastavak onoga što jeste Vaš umjetnički senzibilitet; budući da se radi i o autobiografskim zapisima, zanima me koliko Vam je bilo teško na taj način predstaviti se javnosti?

- Bilo je par trenutaka koji su jako teški, pričati o užasnom djetinjstvu moje majke, o mom ocu koji je izvršio samoubistvo i bio alkoholičar, o mojim ožiljcima, svemu onome što me pratilo kao žaoka kroz odrastanje. Bilo je potrebno ljudima ispričati o svemu tome jer to je i odgovor otkud taj i takav karasevdah u meni. Knjiga ipak ima vrlo jasnu zraku nade i duboku poruku da se zapitamo ko smo, čemu pripadamo i težimo, te što nam je činiti u ovom prekratkom životu. I naravno ljubav kao odgovor.

Ono što je u središtu “Mile” jeste i odavanje počasti ženi kao takvoj, imajući na umu sve to, zanima me kako uopšte percipirate taj odnos spram rodnog u našem društvu, te koliko je pozicija žene, po Vašem mišljenju, ugrožena patrijarhalnim mehanizmom?

- Mislim da su žene i dalje u podređenoj ulozi, no kroz moje stvaranje ja ih uvijek stavljam na pijedestal i kažem da svijet na njima počiva. Niko me nikad nije više volio od žena i bolje razumio, možda zato što i sam nisam odustao od žene u sebi, dozvolio sam da ona progovori, propjeva i oslobodi se. Zato i jeste toliko bitno u mojoj knjizi shvatiti kroz što je moja majka u životu prošla i opet me podigla sa svojih deset prstiju i vaspitala i obrazovala da budem dobar čovjek. Ona je najponosnija na moju karijeru i sve što ja danas predstavljam kroz svoju umjetnost i bivstvovanje.

Važnu poziciju u Vašoj knjizi, kako ste već naglasili, ima i majka. Pozicija majke je neizostavno vezana za cijeli kontekst u kojem živimo, majka je na neki način najvažnija, da tako kažem, društvena institucija ovdje, ali ipak umnogome obezvrijeđena. Kako Vi gledate na to?

- Ona je moja muza, oduvijek i potpora i podstrek za sve u životu. Ona me nikad nije mijenjala i čak je bila uporna u tome da nikad ne sumnjam u sebe. Puno pažnje joj poklanjam, jer znam kroz kakav pakao je prošla i zato i jeste sve što stvaram oda njenoj ljubavi, krotkosti i snazi da me učini jakim u društvu koje je uvijek na osudu i porugu. No to vas tada ne dotiče, zato moja karijera i jeste u uzlaznoj putanji jer ne obraćam pažnju na nevažne, iskompleksirane i zle ljude.

Prožima se cijelom knjigom i ono što bih mogao označiti kao pitanje slobode čovjeka, šta je za Vas u tom pogledu najvažnije, te može li čovjek danas biti slobodan u ovakvom društvu?

- Itekako da, ali mora biti svoj. Jačina dolazi iz dosljednosti sebi, slobodi svoje prirode, misli i djela i svega što jeste u svom mikrosvijetu. Hrabrost je pokretač svega.

Vraćate svojom knjigom u središte i pitanje ljubavi, šta je za Vas ljubav, kako je percipirate?

- Mi smo ljubav, jer ako volimo i iz ljubavi stvaramo i djelujemo, sve drugo je nebitno. To je poenta života. Što prije to spoznate, život vam je ljepši, blagorodniji i Bog vam tada u svemu jeste oreol svjetlosti koji vam osvjetljava put i pomaže. Ljubav je iskra života u nama.

(Oslobođenje.ba/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/em)