Režiser, scenarist i novinar, Jasmin Duraković, svoj  prvi honorar za pisanje  zaradio je još sa 17 godina. Do svoje 18  godine pogledao je preko 2000 filmova i o svakom napisao malu filmsku kritiku. To je i odredilo njegov  put. Nije se bojao ni teškog fizičkog rada. Tako je, kao  tinejdžer, sa amidžom radio na građevinama da bi zaradiO za more.

U intervjuu za magazin Start BiH Duraković govori o svom novom filmskom ostvarenju "Posljednja prepreka" koji se bavi bliskoistočnom izbjegličkom dramom, velikom filmskom projektu "Balada o Pišonji i Žugi", o tome gdje smo danas, javnim emiterima, te  zašto je podnio ostavku na mjesto direktora RTV FBiH i okrenuo se privatnom angažmanu u medijima i produkciji...

Šta ste tokom snimanja saznali, a niste znali ranije – ko su ti ljudi, ratova je uvijek bilo, ali ovoliko pomjeranja stanovništva je nezapamćeno, gdje idu i zašto, planiraju se ikada vratiti?

- Pa saznao sam, recimo, ovo: prosječna cijena koju jedan izbjeglica plati od Sirije do Njemačke je oko 8.000 eura. Pa sam saznao da u Siriji živi dosta obrazovan svijet, kao i to da mi ništa o tom svijetu ne znamo, kao što ne znamo ni o poličkim prilikama tamo. Islamski radikali su samo djelić tog problema, drugi i veći dio dolazi iz velikih svjetskih centara moći, od Rusije do Njemačke i SAD-a. Ovi ljudi bježe u Evropu jer, kako kažu, i sami ste učestovali u pravljenju problema u kojem smo sada mi. Zato imate i obavezu da nam pomognete.

Šta mislite o javnim emiterima?

- Ne vjerujem da će se išta uskoro promijeniti, ne postoji ni minimum zajedničke političke volje za to. S druge strane, mislim da je prije nekih desetak godina propuštena velika šansa da se rtv sistem iznutra reformira i modernizira zbog otpora iz vana, ali i nespremnosti unutar „sivog doma“ da se krene u tom pravcu. To je bio jedan, ali ne jedini, razlog zašto sam prije osam, devet godina podnio ostavku na mjesto direktora RTVFBIH i okrenuo se vlastitom privatnom angažmanu u medijima i produkciji. Zbog toga danas ne žalim, ali mi je kao građaninu teško kada vidim koliko nam je javni RTV servis slab i neutjecajan.

Kako biste opisali naš mentalitet – da li smo previše apatični, depresivni, negativni, euforični, sve znamo, a ništa ne znamo?

- Jednom sam jednu rediteljicu dokumentarnih filmova iz Londona pitao koje su najgore osobine koje je vidjela kod Bosanaca i Hercegovaca tokom svog boravaka u našoj zemlji. Odgovorila je: "Odmah sam vidjela dvije – jako volite da se hvalite i kada razgovarate, niko nikoga ne sluša“. Žena je u pravu, i mislim da smo puno gori nego što mi to sami o sebi mislimo. Ovdje svi sve znaju, svi su narodni filozofi mada nemamo ni jednog koji je u svijetu zvanično priznat. Puno toga moramo raditi na sebi da bismo bili bolji.

Kompletan intervju možete čitati u novom izdanju magazina Start BiH (br. 453).         

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)